Samo ljudi - Filmovi | Art-kino Croatia

Predrag-Bojkan (Milorad Margetić), ratni invalid, inženjer je na izgradnji hidrocentrale koji boravi u pansionu tete Eme (Nela Eržišnik) i druži se sa Žarkom (Nikša Štefanini), asistentom primarijusa Vrančića (Stjepan Jurčević) u obližnjem sanatorijumu za očne bolesti. U isti, po primarijusovoj preporuci, stiže Ljubica-Buba (Tamara Miletić), slijepa djevojka, kako bi se psihički pripremila za predstojeću operaciju koja bi joj mogla vratiti vid. Bojkan i Buba ubrzo razvijaju prisan odnos što izazove Eminu ljubomoru, a kad u posjet Žarku dođe njegova prijateljica Lela (Olivera Marković) u međusobni odnos protagonista unijet će dodatni nemir.

 Ohrabren iznimnim uspjehom njegovog prethodnog filma Ne okreći se sine (Zlatna arena), Bauer se odlučio za novi žanrovski iskorak u jugoslavenskoj kinematografiji odlučujući se za snimanje čistokrvne melodrame po američkom obrascu koja će biti sposobna parirati filmovima iz europske produkcije te privući pažnju publike. Film nije postigao željene rezultate prvenstveno zahvaljujući nerazumijevanju onodobne kritike koja nije znala prepoznati namjeru autora pa je žanrovske zakonitosti priče isticala kao njegove slabosti, ipak priznajući filmu režijsku umješnost i pogotovo glumačku uvjerljivost. Utjecaj američkog filma očitovao se i u hrabrosti odluke da se u prvi plan jedne ljubavne priče postave netipični protagonisti (slijepa djevojka i hromi mladić) čiji se psihološki razvoj zasniva na pažljivo razrađenoj dramaturgiji, filmičnoj profiliranosti likova, dijaloškoj progresiji, depatetizaciji itd, po čemu je ovaj film bio izrazita novina u jugoslavenskoj kinematografiji. Film je premijerno prikazan u Puli 1957. godine, a bio je uvršten i u službeni program Venecijanskog filmskog festivala. Film je svoje pravo priznanje doživio tek krajem 70-ih i početkom 80-ih godina prošlog stoljeća nakon uvrštavanja u filmske cikluse zagrebačke televizije i druge filmske retrospektive koje su se održavale u istom gradu.