Sedmoga dana

Sinopsis

“Nezavisni film”, indie danas znači stotinu različitih stvari, ali postojalo je vrijeme kada je značio samo jedno: ozbiljan, nisko- ili bez-budžetni film o “običnim ljudima” miljama daleko od radara mainstream produkcije.

McKay, koji je napravio pregršt kultnih indie drama, (Girls Town i Our Song svakako su najuspješnije), redatelj je koji se trudi zadržati tu tradiciju. Iako je proteklih trinaest godina proveo dajući barem neku kvalitetu televizijskim serijama, s En el Séptimo Día maestralno se vraća “korijenima” – tehnika je možda Cassavetesova, ali izvrsna: mikrokulturna drama no bez sveprisutnog fajterskog bunta. Svaki elegantno uokvireni kadar, svaki spretno promatrani trenutak nešto organski izražava i kreće se.

Najprije susrećemo Joséa dok radi ono što najviše voli: igra nogomet. On je lider lokalne meksičke ekipe, koja igra u ligi u Sunset Parku, i ulatzi u finale. Ekipa odlazi u mali stan na pivo i proslavu i tek kasnije shvatimo da je to stan u kojemu svi žive – krevet je luksuz za najodabranije, a super je ako ne spavaš pored vrata kupaonice.

Zatim vidimo Joséa na poslu kao dostavljača na biciklu za prestižni meksički restoran. U svom poslu je dobar – brz, pouzdan i skrupulozno pristojan – čak i kada kupci pronađu način da ga krive za ovo ili ono (hrana je hladna, majkumu!). Vlasnik restorana, liberalni yuppie koji misli da svoje neprijavljene radnike posjeduje jer ih, kao, ne izrabljuje preko svake mjere, a zna i pokuju riječ španjolskog. Kada Steve zatraži Joséa da radi u nedjelju (njegov slobodan dan), isti dan kada je i finale, izbor postaje nemoguć.

Snažnu političku priču o neraskidivom odnosu imigranata i lokalnog poduzetništva, i stalnom sukobu između nade u ostvarenje “američkog sna” i teške svakodnevice Jim McKay, kao dugogodišnji Brooklynac, donosi “iznutra”, ne pretvarajući se da pripada siromašnoj etničkoj demimondi koju prikazuje, već utkivajući njihove živote u film s iskrenom empatijom.