Shadow cuts - Filmovi | Art-kino Croatia

“Može li se povijest vida ispričati bez razmatranja povijesti previda?“ (Martin Arnold)

„Ljudi trepću između 8 i 41 puta u minuti, što znači da smo tijekom tog vremena otprilike 6 sekundi slijepi. Tradicionalni filmovi također trepere jer projiciraju 24 slike u sekundi, koje prekida 48 faza potpune tame. Dakle, tako projicirana građa ne gleda se samo kolektivno, već se i kolektivno previđa. Osobe koje nazoče projekciji tako postaju publika; prvenstveno putem društvene petlje neprekidne radnje stalnog treptanja oni sami sebe, zahvaljujući zajedničkom doživljaju privremene sljepoće, čine skupinom.“ (Martin Arnold) Rezultat je neurotična reanimacija koja oživljava u tami među slikama, gdje se gledatelj susreće sa svojim snovima i morama.

“Holivudska kinematografija je kinematografija isključenosti, redukcije i poricanja, kinematografija represije. Uvijek postoji nešto iz pozadine što se prikazuje, a nije se prikazalo. A upravo to je najzanimljivije za razmatranje.“ (M.A.)

Martin Arnold (1959, Beč) eksperimentalni je filmski umjetnik poznat po opsesivnim preradama nađenih snimki. Studirao je psihologiju i povijest umjetnosti na Sveučilištu u Beču. Njegovi su filmovi snažno skrojene sekvence u kojim se nekoliko sekundi nađenih snimaka pretvara i rasteže u mnogo dulje radove. „Arnold je u svojim filmovima PIECE TOUCHÉE (1989), PASSAGE A L'ACTE (1993) And LIFE WASTES ANDY HARDY (1998) konstruirao filmski stroj – ne samo uobičajeni optički pisač ili sustav za recikliranje, nego svojevrsni mnemografski stroj, napravu koja piše i prepisuje sjećanja na površinu filma. Arnoldov film funkcionira uz uklapanje izvanjskih sila, vanjskog izvora energije koji pritišće projicirane slike. Stroj na to izvozi tekst te tako tvori svojevrsnu otvorenu ekonomiju. (...) Međutim, Arnoldov film nije besprijekoran stroj. Kvarovi, kratki spojevi i zastoji koji definiraju njegovu kinematografiju stvaraju nasilno neurotičan stroj. (Freud nas podsjeća da neurotici u velikoj mjeri ne vjeruju svojim sjećanjima.) Arnoldov se stroj spotiče i grči od prvog trenutka kada je uključen. Razlog tome je dijelom i to što se Arnoldovi filmovi jedva drže na kupu pod opterećenjem stalne napetosti svojih elemenata. To je stroj koji tematizira i istodobno reproducira prizore vlastita sloma, opsesivno i kompulzivno.” (Akira M. Lippit)