Sloboda

Sinopsis

1774., malo prije Francuske revolucije, negdje između Potsdama i Berlina.

Madame de Dumeval, grof Tesis i Duc de Wand, libertini protjerani s puritanskog dvora Luja XVI., traže podršku legendarnog Duca de Walchena, njemačkog zavodnika i slobodoumnika, usamljena u zemlji licemjerja i lažne vrline. Njihova je misija širenje libertinstva, filozofije prosvjetiteljstva utemeljene na odbacivanju moralnih granica i autoriteta, ali prije svega pronalaženje sigurnog mjesta za svoje zabludjele igre u kojima se potraga za užitkom podvrgava samo zakonima neispunjene žudnje.

U početku je to utočište. Libertinci, koji su još uvijek u manjini na nepopustljivom pruskom dvoru i ne smiju otvoreno prakticirati svoj način života, a ponekad su libertinci samo iz radoznalosti – jer su do njih doprle vijesti o običajima u Francuskoj – pronalaze tu zaštićeno mjesto gdje se mogu slobodno upuštati u ekscese i razgovarati o libertinstvu. Znatiželja koju osjećaju proteže se i na zločin, koji zasićuje želju i zadovoljava pročišćavajuću požudu, koja se, čim hirovitija, tim više razotkriva kao najjača od svih nagona, kao gospodarica kakva slobodi treba. No to je mjesto i utočište libertincima koji su morali pobjeći iz Francuske, budući da su na dvoru zavladale neka nova čednost i moralna strogost, novi moralizam.

Ono što ostaje od jedne kulture koja se dotjerala do krajnjih granica, do najvišeg jezičnog izraza, do neustrašivosti misli i do zločinačkog djela, pa čak i do apatije radnje, nekoliko je kostimiranih likova i nekoliko veličanstvenih palankina na mjestu koje ne postoji, ili koje više ne postoji u svijetu gdje je izbornik mobitela zamijenio cruising. Ono što ostaje jest enigmatičnost naivnosti koja se u onom trenutku kad zapravo ne znate što biste o njoj mislili razotkriva kao neočekivana nevinost. Ono što ostaje nije utjeha, nije ništa umirujuće: ono što ostaje, ako uopće išta ostaje, neočekivana je nevinost koja se odrekla svoje suprotnosti, gubitka i krivnje te se zbog toga čini nedodirljivom.

Sada kada je kultura podbacila, druge su se sile pokazale otpornijima: posao i ugled, barbarstvo neoliberalne kapitalističke eksploatacije, neumoljivost globalne kontrole i komplementarna uskogrudnost etičke korektnosti, kultura više ne može, više joj ne možemo, kulturi, ništa nažao učiniti, bez obzira na to koliko je u to možda bila upetljana.

(Alexander García Düttmann, fragment eseja Finale kulture)