Viridiana

Sinopsis

Prije nego što će se zarediti, Viridiana (Silvia Pinal) na nagovor nadstojnice samostana odluči posjetiti strica Don Jaimea (Fernando Rey). Ona ga neodoljivo podsjeti na njegovu pokojnu ženu, stoga je on uključi u par bizarnih obreda, što se pokaže prekretničkim događajem za njezin daljnji život jer se Viridiana ipak neće vratiti u samostan, već u svjetovnim okolnostima pokušati živjeti kao redovnica. Nakon što postane nasljednicom polovice stričevog imanja zahvaljujući užetu što ga preskače kćer kućne pomoćnice Ramone (Margarita Lozano), Viridiana od svog dijela odluči napraviti ubožnicu i u njega dovodi potrebite iz obližnjeg grada. Svjestan uzaludnosti njezinih nastojanja da molitvom i ustrajnim radom širi dobrotu svijetom, stričev nezakoniti sin Jorge (Francisco Rabal) strpljivo će dočekati da Viridiana preboli 'dječje bolesti' i kose nesputane rupcem sjedne za stol te se njemu i sobarici pridruži u partiji karata.

Nakon što se 1939. godine Luis Buñuel s padom Španjolske republike trajno iselio iz rodne mu zemlje, redatelj u nju nije kročio nogom, što se kaže, sve do 1960. godine. Tijekom boravka, glumac Francisco Rabal, koji je tumačio naslovnu ulogu u Nazarínu (1958.), upoznao ga je s novopečenim producentom po imenu Gustavo Alatriste – za koga će se ispostaviti da mu je žena glumica i pjevačica Silvia Pinal koja je neizmjerno htjela raditi s 'najoriginalnijim meksičkim režiserom' – a ovaj mu je ponudio da snime film, i to u Španjolskoj (treba zbog jasnoće navesti kako je i Alatriste bio iz Meksika). Poslije kratkotrajnog oklijevanja, Buñuel je prihvatio ponudu, ali pod uvjetom da ima potpunu slobodu i da mu španjolski producent bude Juan Antonio Bardem. Od samog početka redatelj je imao problema s cenzurom, ali ne na način na koji se obično misli: cenzori su, recimo, zaslužni što se zadnja scena u filmu završava trojcem koji se karta, aludirajući time na ménage à trois odnos ('kartati tuté,' naime, u španjolskom slengu imalo je značenje 'vođenja ljubavi'), a ne izbacivanjem sobarice kako je to stajalo u scenariju, dok nisu imali ništa niti protiv scene s izrugivanjem Posljednjoj večeri zbog koje su filmu katolički kritičari (među kojima je bio i papa Ivan XXIII) prilijepili etiketu 'blasfemičan.' Francovi cenzori očito su bili Buñuelovi fanovi, može se naći ova izjava u tekstovima vezanima uz ovaj film. Kuriozitet nastranu, film je zbog stranog producenta uspio izaći iz Španjolske i prikazati se na canneskom festivalu 1961. godine, koji mu je donio prvu Zlatnu plamu, ali i spomenute kritike pa se film u zemlji snimanja nije mogao pogledati sve do 1977. godine; Španjolci/ke su ga odlazili gledati u francuske pogranične gradove. Činjenice nastranu, bio je to prvi film što ga je ovaj dosljedni nadrealist radio s glumcima Fernandom Reyjem i Silvijom Pinal, koji će nastaviti surađivati s njim tijekom 60-ih i 70-ih godina, po većini kritičara njegovim kreativno najzrelijim sineastičkim razdobljem.