Animirani filmovi Vatroslava Mimice - Prikazivanja | Art-kino Croatia

Rođen u Omišu 1923. godine, Vatroslav Mimica jedinstvena je pojava u hrvatskoj kinematografiji (a vjerojatno i svjetskoj) po utjecaju koji je imao i na igrani i na animirani film u bivšoj Jugoslaviji. Nakon nekoliko godina nezavršenog studija na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, ilegalnog članstva u Savezu komunističke omladine Jugoslavije i pridruživanja gerilskoj partizanskoj borbi u Drugom svjetskom ratu, Mimica razvija umjetnički senzibilitet na kontrapunktu racionalne društvene kritike i modernističke sumnje u moć razuma. Naime, na pragu šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad Mimica umjetnički stasa, umjetnici tzv. Istočnog bloka manje-više su prinuđeni djelovati u okvirima marksističkog materijalizma, dok njihovi zapadni kolege istražuju uglavnom unutarnji život svojih protagonista.

Kao mladić zlatne prošlosti, Mimica postaje direktor Jadran filma 1949. i u jedinstvenoj je prilici učiti i upoznavati sve trendove svjetskog filma. Već svojim prvim animiranim filmom Strašilo (1957), Mimica najavljuje kako ga podjednako zanimaju i društvenopolitički okvir i složeni odnosi svjesnih i podsvjesnih želja koji čine ljudski doživljaj istog. Međutim, tek sljedećim će filmom pronaći i umjetnički izraz tih interesa. Samac (1958) zasigurno je jedan od najvažnijih filmova ukupne povijesti hrvatske animacije, također i jedan od prvih potpuno umjetničkih narativnih animiranih filmova u globalnim okvirima. Kafkijanska meditacija o izolaciji u birokratskom sistemu potpuno se odriče opisno-narativne forme i koristi suvremeni likovni izraz u pokušaju oslikavanja apstraktnih osjećaja. Iako Mimica nije bio crtač, njegovi filmovi otkrivaju ga kao autora koji dobro zna odabrati suradnike, jer nakon Samca slijede izrazito likovno osviješteni animirani filmovi, redom klasici hrvatske kinematografije. Happy end (1958) jednostavnu ideju o budućnosti u kojoj su se ljudi samouništili prikazuje u jednom kronološki obrnutom estetski bogatom kadru. Vjerojatno najpoznatiji Mimičin film, Inspektor se vratio kući (1959) povratak je geg formi, ali režijski, glazbeno i likovno toliko razigran da je priča o inspektoru amateru koji slijedi vlastiti trag najmanje pamtljiv element. Jedan od najdojmljivijih portreta otuđenja u suvremenim velegradima sredine prošlog stoljeća ostvaren je u filmu Mala kronika (1963), ostvarenju koje se uz Kristlovog Don Kihota (1961) broji u najizrazitije primjere modernističkog pristupa u opusu Zagrebačke škole. Vrijedi posebno istaknuti i Tifusare (1963), eksperimantalnu "slikovnicu" nastalu po motivima poeme Jure Kaštelana, film koji se zasigurno ne broji među najkompletnija ili najujednačenija Mimičina ostvarenja, ali je pun zanimljivih rješenja i začudnih minijatura.