Program
PTICE
scenarist i redatelj: Petar Krelja
pomoćnica redatelja: Vesna Švec-Krelja
direktor fotografije: Boris Poljak
Što je svojedobno tako prisno zbližilo likovnjakinju Laticu Ivanišević i 'malog' tekstilnog radnika Zdenka Jerneića iz zaselka Grabrovec nedaleko Zaboka? I zbog čega ta Zagrebčanka i dan danas običnim vlakom često odlazi k Zdenku, u njegovo grabrovečko potkrovlje?
Tapiserija! Da, tapiserija!
Umjetnica je svojedobno u anonimnom radniku tvornice 'Regeneracija', Zdenku Jerneiću, bila prepoznala osobu izuzetno vičnu da svojom neobičnom alatkom (sličnu 'pištolju') majstorski efektno, prema njezinu nacrtu, a s pomoću raznobojnih niti, kreira čudo – tapiserije.
Polusatni dokumentarac ''Ptice'' pomno - od početne zamisli pa do završenog djela - prati kako pojedine faze nastanka artefakta, tako i divljenja vrijednu izvedbenu virtuoznost zaigrana para. Sam čin realizacije – nalik kakvom magijskom obredu – prožet je pregrštima začudnih prizora.
PREKO GRANICE
scenarist i redatelj: Petar Krelja
snimatelj: Karmelo Kursar
S jedne strane granice hrvatsko mjestašce Gunja, a s druge gradić Brčko koji u republici Bosni i Hercegovini ima status distrikta. Povezani su mostom preko kojega, bez osobitih formalnosti, svakodnevno, u oba pravca, kolaju ljudi, a za radnih dana i oveće grupe školaraca.
Zapravo, hrvatska Gunja (sa svojih pet do šest tisuća stanovnika) trajno je – ekonomski, kulturološki, obrazovno - upućena na Brčko. Nekoć su se trudnice iz Gunje odlazile porađati u brčanskoj bolnici; tako rođenoj djeci danas je zajamčeno dvostruko državljanstvo. Njima, ali i tolikim drugim stanovnicima Gunje (i okolnih sela) susjedni gradić je privlačan i iz egzistencijalnih razloga: tamo su mnoge kućne potrepštine (uključujući hranu) znatno jeftinije no u Hrvatskoj; u Brčkom je polaganje šoferskog ispita upola jeftinije nego li u Lijepoj našoj. Napokon, mladež u večernje sate odlazi iz sumorne Gunje preko mosta da bi se, u tamošnjim kafićima, razonodila; prema svjedočenjima mnogih, u Brčkom se, za razliku od Gunje gdje u potpunosti dominira glazba s jeftinim „narodnjačkim“ štihom, može slušati i kvalitetan rock.
"Propusnost" granice između dviju zemalja, kao dokaz o svake hvale vrijednom promicanju dobrosusjedstva, ima i svoje "tamno“ naličje. Nekoć je "pola“ Gunje radilo u Brčkom: s početkom rata, kada je srušen most, svi koji su tamo radili ostali bez posla. Surovo osiromašenje stanovnika Gunje osobito je teško pogodilo srednjoškolce mjesta uz Savu: budući da u Gunji nema srednje škole, učenici su upućeni na Županju, koja je 35 kilometara udaljena od Gunje, na Vinkovce ili čak Osijek; kako njihovi (mahom nezaposleni) roditelji nisu u mogućnosti da im plaćaju putne troškove, a s takvim se nečim nisu mogle ili nisu htjele ponijeti niti odgovarajuće socijalne ustanove u Hrvatskoj, obiteljima nije preostalo ništa drugo do da svoju djecu upišu u brčansku srednju školu (gdje je nastava dobrim dijelom prilagođena obrazovnim potrebama učenika iz Hrvatske). No, to školovanje preko granice, koje učenike oslobađa gnjavaže svakodnevnog putovanja autobusom (koji se ne grije i koji je na rubu upotrebljivosti) relativizira spomenutu roditeljsku uštedu; naime, oni koji se školuju u drugoj državi, prema važećim hrvatskim zakonima, gube pravo na dječji doplatak, a takvih je čak sedamdeset i dvoje!
Paradoksalno, nešto imućnija hrvatska djeca iz distrikta Brčko (općenito iz tog dijela Bosne i Hercegovine) mogu ono što ne mogu djeca iz Gunje: kolima roditelja ili autobusima odlaze preko mosta (u Gunju, Županju, Vinkovce, Osijek) da bi se školovali prema obrazovnim uzusima važećim za Republiku Hrvatsku.
Osim što je težišni dio filma Preko granice posvećen interpretaciji trpkog socijalnog paradoksa školovanja hrvatskih učenika u distriktu Brčko (dodatno otežanog trendom masovnog iseljavanja ljudi iz tog kraja), on ukazuje i na posvemašnju duhovnu pustoš regije uz Savu, koja je mladež (i ne samo Gunje) i u svakom drugom pogledu okrenula k Brčkom.
Pa ipak, olakotna strana ove poprilično depresivne priče sadržana je u fleksibilnosti same granice; ljudi se bez ikakvih smetnji kreću u oba pravca pa mnogi drže da bi taj granični prijelaz - sa svoje "mekoće", tolerantnosti i svake hvale vrijedne propusnosti između dviju država, mogao postati primjerom prakticiranja – dobrosusjedstva.
KOVAČICA
scenarist i redatelj: Petar Krelja
pomoćnica redatelja: Vesna Švec-Krelja
direktor fotografije: Goran Trbuljak
Riječanka Kovačica (punim imenom i prezimenom Marija Brusić) svoj je neprijeporni slikarski talent bila otkrila tek u pedesetoj godini života. Premda je nikada nitko nije podučio u temeljnim pitanjima slikarskog umijeća, ona je - sa zadivljujućom lakoćom – posve spontano artikulirala svoj slikarski izričaj - dojmljivo utemeljen na žestokim kolorističkim kontrastima začudnih oblika prebogatog podmorskog svijeta. Budući izuzetno živa duha, umjetnica se pokazala kompetentnom i u ponesenu evociranju svojih počesto tegobnih životnih dionica, ali i u tumačenju samo njoj svojstvenih tehnika – svoje inačice poetike 'naive'.
Njezine se slike nalaze u mnogim glasovitim svjetskim galerijama – od Amerike do Japana!
