Filmske mutacije: festival nevidljivog filma XIII

Salò ili Mutacije

Salò ili Mutacije

Program

Salò će biti "okrutan" film, toliko okrutan da ću se (pretpostavljam) morati distancirati, pretvarati kako ne vjerujem u njega, da se poigravam s njime, na pomalo jeziv način…“

 (Pier Paolo Pasolini)

Salò, glavni grad Mussolinijeve fašističke Socijalne republike, 1944. U palači na obali jezera Garda, četiri dužnosnika organiziraju sadističke orgije ustrojene pripovijedanjem triju pripovjedačica uz klavirsku pratnju, iživljavajući se nad bezimenim mladićima i djevojkama. Riječima Pasolinija "Na snimanje Salò nije me u tolikoj mjeri potaknulo sjećanje na fašističku eru, već spektakl suvremenog društva i neviđeno nasilje koje se danas izvršava nad tijelom." Salò obrađuje dvostruku opresiju: s jedne strane, fizičko nasilje (fašizam i Republika Salò) i s druge strane, nasilje koje se provodi nad umovima pojedinaca koji žive u kapitalističkom društvu i podređuju se buržujskim vrijednostima. Komodifikacija se proteže na zadnje uzdanice otpora i slobode (tijelo, seksualnost, jezik). Pasolinijeva nerazjašnjena nasilna smrt (tri tjedna prije premijere filma) proganja njegov filmski testament, koji je ujedno i jedan od najkontroverznijih filmova 20. stoljeća.

„Ne treba miješati ideologiju s porukom, niti poruku sa značenjem. U svom logičnom dijelu, poruka pripada ideologiji, a u onom iracionalnom značenju. Logična poruka je skoro uvijek zla, lažljiva, licemjerna, čak i kada je sasvim iskrena. Tko bi mogao posumnjati u moju iskrenost kada kažem da je poruka filma Salò osuda anarhičnosti vlasti i nepostojanja historije? Ipak, izražena na ovakav način, poruka je zla, lažljiva, licemjerna u smislu iste one logike po kojoj vlast nije uopće anarhična i koja je ubijeđena u postojanje historije. Dio poruke koji pripada značenju filma beskrajno je stvarniji zato što uključuje i ono što autor ne zna, to jest, bezgraničnost njegovih vlastitih društvenih i historijskih ograničenja. Ali takva poruka ne može se prenijeti. Ona se može prepustiti samo šutnji i tekstu. Što je onda značenje nekog djela? To je njegova forma. Prema tome, poruka je formalistička, i upravo zato beskrajno bogatija svim mogućim sadržajima, pod uvjetom da je, u pogledu strukture, dovoljno povezana.“ (Pier Paolo Pasolini)

U sklopu

U sklopu

Granica

Granica

Border, Francuska / Ujedinjeno Kraljevstvo, 2004., režija: Laura Waddington, dokumentarni

Film ili moć

Film ili moć

Film oder Macht, Zapadna Njemačka, 1970., režija: Vlado Kristl, igrani

7/64 Leda i labud

7/64 Leda i labud

7/64 Leda und der Schwan, Austrija, 1964., režija: Kurt Kren, igrani

18

Sloboda

Sloboda

Liberté, Francuska / Portugal / Španjolska / Njemačka, 2019., režija: Albert Serra, igrani

Prema zakonu

Prema zakonu

Enligt lag, Švedska, 1958., režija: Peter Weiss, Hans Nordenström, dokumentarni

12. prosinca

12. prosinca

12 dicembre, Italija, 1972., režija: Giovanni Bonfanti, Pier Paolo Pasolini, dokumentarni

Tommaso

Tommaso

Italija / Ujedinjeno Kraljevstvo / Sjedinjene Američke Države / Grčka, 2019., režija: Abel Ferrara, igrani

Ženska četvrt

Ženska četvrt

Qaleh, Iran, 1966., režija: Kamran Shirdel, dokumentarni

Kuća je crna

Kuća je crna

Khaneh siah ast, Iran, 1963., režija: Forugh Farrokhzad, dokumentarni

1968: Slijepi arhiv

1968: Slijepi arhiv

1968: A Blind Archive, Meksiko, 2014., režija: Bani Khoshnoudi, dokumentarni

Film Katastrofa

Film Katastrofa

Film Catastrophe, Francuska, 2018., režija: Paul Grivas, dokumentarni

Bregovi Marlika

Bregovi Marlika

Tappeha-ye Marlik, Iran, 1963., režija: Ebrahim Golestan, dokumentarni

Cigla i zrcalo

Cigla i zrcalo

Khesht o ayeneh, Iran, 1965., režija: Ebrahim Golestan, igrani

Krik-el-grito

Krik-el-grito

El Grito, Meksiko, 1968.-1970., režija: Leobardo López Aretche, dokumentarni

Dražen

20:15

Dražen

režija: Danilo Šerbedžija, Hrvatska, 2024.
igrani 90 min.