Što je problem s onim što čitaju... - Prikazivanja | Art-kino Croatia

Što je problem s onim što čitaju Don Quixote, Emma Bovary i suvremene čitateljice ljubića? Iliti: Fantastika između realizma i fantastike: kratka povijest jednog žanra i njegove žudnje za drugačijim svijetom

Romansa (odnosno, ono što Englezi nazivaju romance, a što smo mi do prije par desetljeća nazivali viteškim romanom ili ljubavnim romanom, u zavisnosti od književnopovijesnog konteksta koji se pri tome imao u vidu) jedan je od žanrova čija je vrijednost od ustoličenja realizma u umjetnosti neprekidno upitna, ali čija popularnost gotovo nikako ne jenjava. Ako su, kako je Mirjana Detelić to primijetila, popularni žanrovi „medijski sinkretični“, odnosno duboko isprepleteni vezama koje se protežu preko granica različitih medija, vrijedi se zapitati o strukturi i statusu književne romanse, koliko i o povijesti i uzrocima tog statusa, s pretpostavkom da će ista logika i žanrovskog strukturiranja i njegovog umjetničkog pozicioniranja vrijediti i za nove medije. Inspirirana studijom The Progress of Romance Clare Reeve iz 1785., koliko i teoretskim okvirom koji su postavili Northrop Frye u svojoj knjizi Anatomija kritike (1957.) i Janice Radway u svojoj slavnoj studiji o modernom ljubiću  Reading the Romance: Women, Patriarchy, and Popular Literature (1984., 1991.), ova kratka povijest romanse polazit će od sljedećih osnovnih teza: da je romansa sredstvo i prostor zamišljanja drugačijih svjetova, stilizirana priča o svijetu u kom je nadnaravno moguće; da, ako je ona već dosta dugo rodno obilježena kao „ženski“ žanr, i kao takva devalvirana, vrijedi se zapitati o pravim uzrocima tog njenog statusa kao „trivijalnog“ žanra; da ona u velikoj mjeri tematizira kompleks problema koji patrijarhat postavlja pred žene; te da je, kao i svaki drugi popularni žanr, pozicionirana na rubu između subverzije i indoktriniranosti vladajućom ideologijom. Primjeri kojima ću se služiti u daljoj razradi ovih teza nastojat će se dotaći cjelokupne povijesti i romanse kao žanra i romantične ljubavi kao jedne od njenih ključnih tema, ali će ipak tražiti oslonac u suvremenim romansama na velikom i malom ekranu (primjerice, kroz Sluškinjinu priču i kroz Sumrak sagu), i kroz njih pokušati odgovoriti na pitanje: da li je romansa slutnja slobode, iskušavanje jačine okova ili pristanak na predaju? Ili je sve to, kao mogućnost, i kao poziv da zamislimo drugačiji svijet?

Andrea Lešić je studirala u Beogradu i Londonu, predavala na School of Slavonic and East European Studies i Queen Mary (oboje na University of London), i pisala o komparativnoj književnosti (francuskoj, ruskoj i književnostima jugoistočne Europe) i književnoj teoriji (posebno o strukturalizmu, naratologiji, i Bahtinu, kao i o problemu pamćenja). Sada predaje književnu teoriju na Odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, a kroz svoj naučno-istraživački rad se bavi problemom kulturnog pamćenja, kognitivnom poetikom, ljubavnim pričama, popularnim žanrovima i vampirima. Autorica je knjige Bahtin, Bart, strukturalizam: Književnost kao spoznaja i mogućnost slobode, Beograd: Službeni glasnik, 2011.