U potrazi za Drugim - romanse Erica Rohmera - Prikazivanja | Art-kino Croatia

U svoja posljednja dva filmska ciklusa Komedije i izreke (Comédies et proverbes) te Priče o četiri godišnja doba (Contes des quatre saisons) francuski redatelj Eric Rohmer svoje je filmske konceptualizacije ljubavnih odnosa radikalno približio modelu Shakespeareovih romansi. Engleski je dramatičar u svojim posljednjim dramama, tzv. romansama Periklo (Pericles), Cimbelin (Cymbeline), Zimska priča (The Winter’s Tale) i Oluja (The Tempest), uveo motiv nadnaravnog kao ključni sastojak konačnog sretnog razrješenja ljubavnih peripetija. Za razliku od ranijih Shakespeareovih drama, romance dramaturški počivaju na slučajnosti, a mogućnost promjene sudbine likova izmještena je van njih samih čime se radikalno postulira koncept „bačenosti u svijet“, ali i koncept „božanske milosti“ koja ih na kraju dotiče. Eric Rohmer, nakon ciklusa Moralne priče (Contes moraux) u kojem je muško-ženske odnose promatrao s pozicije čovjekove mogućnosti da vlastitim odlukama ili njihovim izbjegavanjem oblikuje svoj život, u svoja posljednja dva ciklusa istražuje motive milosti i slučajnosti prepuštajući sudbini da odluči hoće li njegovi junaci pronaći toliko željenog Drugog. Priče sada počivaju na hipertrofiji slučajnosti (neprestano se događa ono što u životu samo priželjkujemo, na primjer slučajan susret s voljenom osobom) koje upravljaju sudbinama likova te njihovim vlastitim samoobmanjivanjem. Sretno razrješenje nije proizvodi njihova vlastita djelovanja, već sretnog dodira sudbine, svojevrsni deux ex machina. Sličnu funkciju ima zelena zraka u istoimenom filmu; nakon što je junakinja ugleda  konačno pronalazi tako željenu romantičnu ljubav. Njen ushit  na kraju priče nije rezultat njenog rada na sebi ili njenih i tuđih postupaka, već neobjašnjive i sveprisutne promjene kola sreće. Ovaj je ciklus možda najreligiozniji u čitavu autorovu opusu jer dosljedno pokazuje milost svijeta i njenu neobjašnjivost. Ona je poput izgubljenih karata koje junakinja Zelene zrake (Le rayon vert) uporno nalazi na ulici: jednostavno tamo. Tako i vječna potraga za savršenim  Drugim postaje tek putovanje na kolu sreće.

Višnja Vukašinović rođena je 1982. u Splitu. Diplomirala komparativnu književnost i engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.  Doktorandica na istom fakultetu s temom iz hrvatskog filma. Kao vanjska suradnica predaje medijske kolegije na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu. Dobitnica strukovne nagrade Vladimir Vuković za novog kritičara 2012. i godišnje nagrade Vladimir Vuković za najboljeg kritičara 2016. Objavljuje eseje o književnosti, filmu i likovnoj umjetnosti na Trećem programu Hrvatskog radija, časopisima Filmonaut, Hrvatski filmski ljetopis, 15 dana i Zapis, ranije u Vijencu i Zarezu. Voditeljica radionice kritike te radionice pisanja za film Kinokluba Zagreb. Autorica tri nagrađivana kratka igrana filma i filmskog bloga http://felix-trot.tumblr.com/ te projekta Prozori koji uključuje četrdeset eseja o povijesti domaće dokumentaristike za dokumentarni.net. Bila je selektorica programa hrvatskog filma u okviru Kratkih slika MM centra u Zagrebu u kojem je pokrenula i projekt Filmske (pri)povijesti – dijalozi o prošlosti i budućnosti filma, a sada organizira i vodi Filmske večeri u Močvari.  Potpredsjednica je Hrvatskog društva filmskih kritičara. Majka je četverogodišnje Tonke s kojom živi.