CIKLUS FILMOVA GERARDA PHILIPEA - Novosti | Art-kino Croatia

Dvojim da bi itko osim starijih Zagrepčana koji su to imali prilike vidjeti mogao i pomisliti da je pedesetih godina prošlog stoljeća jedno francusko kazalište doživjelo tako spontano oduševljen doček tolikoga broja građana našeg glavnog grada da se s njim teško mogu mjeriti i najavljeni ili čak organizirani dočeci naših sportaša osvajača medalja na europskim i svjetskim prvenstvima na Jelačićevu trgu. Prije više od pola stoljeća Trg maršala Tita bio je prepun, jer je u HNK-u gostovao Théâtre national populaire pod vodstvom jednog od tada najznačajnijih kazalištaraca Francuske i Europe Jeana Vilara. No, to mnoštvo (...) nije se okupilo toliko zbog kazališta koliko zbog Gérarda Philipea, tumača uloge Rodriga u predstavi Le Cid francuskog klasicističkog dramatičara iz 17. stoljeća Pierra Corneillea. Philipe je tada bio ne samo najpopularniji francuski teatarski i filmski glumac nego i jedna od najvećih europskih filmskih zvijezda, a i taj je pojam imao tada drugačije značenje nego danas, jer u kinima (ne samo u nas) holivudski filmovi još nisu bili istisnuli ostale kinematografije.

Gérard Philipe je još za vrijeme Drugog svjetskog rata, dok je pohađao studij glume, počeo dobivati uloge i u kazalištu i na filmu. Tome je vjerojatno znatno pomogao njegov lijep izgled, ali je uskoro taj u privatnom životu vrlo povučen mladić počeo dobivati i vrlo složene uloge u kojima je zapanjio sposobnošću otkrivanja dubinskih slojeva osobnosti vrlo različitih likova. Tako je u Francuskoj postao zvijezda već u dvadesetčetvrtoj godini ulogom kneza Miškina u ekranizaciji Idiota (1946.) Dostojevskog u režiji Georgea Lampina, da bi godinu kasnije osvojio i Europu kao protagonist strastvene preljubničke priče u tada kontroverznom Đavlu u tijelu Claudea Autant-Lare. I dok se u tim počecima čini da je i likom i načinom interpretaciji Philipe idealni tumač pomalo nesigurnih, ali ipak buntovnih idealista, vrlo brzo s jednakim umijećem i uvjerljivošću (možda i sam sigurniji zbog slave koju je tako brzo osvojio) počinje glumiti likove koji se privlačnošću proračunato koriste zbog nerijetko prizemnih probitaka. Tako postaje i idealni tumač Stendhalovih beskarakternih zavodnika u Parmskom kartuzijanskom samostanu (1947.) Christian-Jacquesa i Crveno i crno (1954.) Claudea Autant-Lare, dodajući im ipak notu ljudskosti stanovitom melankolijom kojom često obavija svoje likove, te neobičnim izražavanjem tuge sjetnim osmijehom (što je karakteristika gotovo svih njegovih uloga), stvarajući tako neočekivan odmak od postupaka lika kojeg tumači. Taj je odmak najvidljiviji, a i najdojmljiviji u filmovima koje je radio s velikim Réneom Clairom. Od njih ćemo u ovom ciklusu vidjeti Ljepotu đavola (1950.) i Velike manevre (1955.) gdje ta svojevrsna odsutnost prelazi u kreativno poigravanje sa stvarnošću. Još je zabavnije poigravanje s ulogom heroja i žanrovskim modelima u povijesnom avanturističkom spektaklu Fanfan la tulipe (1951.) Christian-Jacquesa koji je nedvojbeno najpopularniji Philipeov film. No, da može biti jednako uvjerljiv i u dramatičnijim situacijama pokazao je ulogom slikarskog od suvremenika neshvaćenog genija Modiglianija u prikazu bijednog kraja njegovog života u Montparnasse 19 (1957.) Jacquesa Beckera. Budući da je i Becker (1906.) koji je navijestio neke pomake karakteristične za nadolazeći francuski novi val, uskoro (1960.) umro, a Philipe pokazao da bi se njegov odnos prema ulozi mogao uklopiti u tu tendenciju koja je odigrala bitnu ulogu u svjetskoj kinematografiji šezdesetih godina, bilo je tekstova koji su se bavili mogućim značajem Philipea u tim novim uvjetima.

Da bi se on tim promjenama vjerojatno vrlo dobro prilagodio pokazuje i jedan od posljednjih njegovih filmova prije rane smrti od raka - osuvremenjena ekranizacija Opasnih veza (1959.), gdje u režiji Rogera Vadima on rafinirano tumači Valmonta koji spletkama i odnosom prema seksu u odnosu na prve uloge pomalo nesigurnih, ali strastvenih i romantičnih ljubavnika predstavlja suprotni pol bitne karakteristike filmskih uloga velikog francuskog glumca – njegove erotske privlačnosti. (...)(Tomislav Kurelec)

Gérard Philipe - biografija

Gérard Philipe
(Cannes, Francuska, 4. prosinca 1922. - Pariz, Francuska, 25. studenoga 1959.)

Gérard Philipe, pravim prezimenom Philip, bio je najpopularniji glumac svoga doba, prerano preminuo u trideset i sedmoj godini, na vrhuncu slave. Već kao tinejdžer pokazao je veliki talent za glumu. Unatoč očevoj želji da postane odvjetnik poput njega, Gérard se odlučio za glumu. Uz potporu majke i pomoć redatelja Marca Allégreta upisuje školu glume u Nici. Na kazališnim daskama debitira u Cannesu u drami Andréa Roussina Une grande fille toute simple u srpnju 1942. godine. U to vrijeme dodaje slovo "e" na kraj prezimena. Na filmu debitira u ulogama u filmovima La boîte aux rêves (1944.) Yvesa Allégreta i Les petites du quai aux fleurs (1944.) Marca Allégreta. Nastavivši raditi u kazalištu školuje se u pariškom konzervatoriju za dramske umjetnosti gdje upoznaje mentora Georgea le Roya. Uloga u drami Kaligula Alberta Camusa 1945. godine donijela mu je poziv za rad u nacionalnom kazalištu u Parizu (Théâtre national populaire), a tu će suradnju nastaviti sve do smrti. Kao uvjereni ljevičar i zagovornik jednakosti i u razdoblju najveće slave primao je jednaku plaću kao i njegovi mlađi kolege u nacionalnom teatru gdje se svojevremeno okušao i u ulozi redatelja uz brojna glumačka ostvarenja. Prvu glavnu filmsku ulogu ostvario je u Le pays sans étoiles (1946.) Georgesa Lacombea, a slijedi uloga u ekranizaciji Dostojevskovog Idiota (L'idiot, 1946.) Georgesa Lampina. Nakon uloge u, za to vrijeme kontroverznom, filmu Đavo u tijelu (Le diable au corps, 1947.) Claudea Autant-Lare postiže uspjeh i slavu takoreći preko noći postavši simbolom poslijeratnog romantičnog junaka. Uslijedile su uloge u ekranizaciji Stendhala Parmski kartuzijanski samostan (La Chartreuse de Parme, 1948.) Christian-Jacquea; uloga tragičnog heroja u Une si jolie petite plage (1949.) Yvesa Allégreta; Fausta u Ljepoti đavola (La beauté du diable, 1950.) Renéa Claira; grofa u adaptaciji drame Arthura Schnitzlera La ronde (1950.) u režiji Maxa Ophülsa; naslovna uloga junaka u Fanfan tulipe (Fanfan la Tulipe, 1951.) Christian -Jacquea; kompozitora u Les belles de nuit (1952.) Renéa Claira; alkoholičarskog doktora u Les orgueilleux (1953.) Yvesa Allégreta; naslovna uloga u Monsieur Ripois (1954.) Renéa Clémenta; uloga u adaptaciji Stendhala Crveno i crno (Le rouge et le noir, 1954.) Claudea Autant-Lare; zavodnika u Velikim manevrima (Les grandes manoeuvres, 1955.) Renéa Claira. Okušao se i u ulozi redatelja filmom o nizozemskom junaku Les aventures de Till L'Espiègle (1956.), uz Jorisa Ivensa kao koredatelja te glumeći naslovnu ulogu. Film nije dobro dočekan od strane publike i kritike te Philipe nastavlja s glumačkim radom pristavši utjeloviti talijanskog slikara Modiglianija u produkciji Maxa Ophülsa. Kada se redatelj razbolio, film Montparnasse 19 (1958.) preuzima Jacques Becker te film posvećuje Ophülsu koji ne uspijeva doživjeti premijeru. Publika film ne prihvaća, kao ni ekranizaciju Émilea Zole Pot-Bouille (1957.) Juliena Duviviera i Dostojevskog Le joueur (1958.) Claudea Autant-Lare u kojima Philipe tumači glavne uloge. Slijedi zapažena uloga grofa Valmonta u uspješnim Opasnim vezama (Les liaisons dangereuses, 1959.) u režiji Rogera Vadima. Njegova posljednja uloga na filmu je u povijesnoj drami La fièvre monte à El Pao (1959.) Luisa Buñuela. Po povratku sa snimanja iz Meksika osjeća slabost te mu uskoro biva dijagnosticiran rak jetre. Ne dočekavši premijeru svog posljednjeg filma, preminuo je 25. studenog 1959. godine u Parizu.

Filmografija:

La fièvre monte à El Pao (1959)
Opasne veze (Les liaisons dangereuses, 1959)
Le joueur (1958)
La vie à deux (1958)
Les amants de Montparnasse (Montparnasse 19) (1958)
Pot-Bouille (1957)
Les aventures de Till L'Espiègle (1956)
Si Paris nous était conté (1956)
La meilleure part (1955)
Veliki manevri (Les grandes manoeuvres, 1955)
Crveno i crno (Le rouge et le noir, 1954)
Monsieur Ripois (1954)
Si Versailles m'était conté (1954)
Villa Borghese (1953)
Les orgueilleux (1953)
Les belles de nuit (1952)
Les sept péchés capitaux (1952) (segment " Le huitième péché")
Fanfan la Tulipe (1952)
Juliette ou La clef des songes (1951)
Saint-Louis, ange de la paix (1951) (glas)
Souvenirs perdus (1950) (segment "Une cravate de fourrure") La ronde (1950)
Ljepota đavla (La beauté du diable, 1950)
Les fêtes galantes (Watteau) (1950) (glas) (kratkometražni)
Tous les chemins mènent à Rome (1949)
Une si jolie petite plage (1949)
Parmski kartuzijanski samostan (La Chartreuse de Parme, 1948)
Đavo u tijelu (Le diable au corps, 1947)
Idiot (L'idiot, 1946)
Le pays sans étoiles (1946)
Ouvert pour cause d'inventaire (1946)
Schéma d'une identification (1946) (kratkometražni)
La boîte aux rêves (1944) (nekreditiran)
Les petites du quai aux fleurs (1944)