ALMODOVAROVE FUSNOTE - Ciklusi i festivali | Art-kino Croatia

“Hrvatska će biti katolička kao Španjolska” jedan je od natpisa koji se mogao pročitati u prošlogodišnjem zagrebačkom Prideu – referirajući pritom, dakako, na hrvatskom zoonu politiconu nezamislive slobode, da ne velimo jednakopravnost, koju tzv. “seksualne manjine” uživaju u tom katoličkom kraljevstvu pored mora. Fascinantnu ideopolitičku raskoš i kreativnu slobodu koju od pada frankističkog režima nudi španjolsko tlo posljednjih tridesetak godina svojim likom i djelom možda ponajbolje opredmećuje Pedro Almodóvar, redatelj koji je svojom ludičkom inačicom žanra/stila melodrame kao u nekakvoj celuloidnoj spiritističkoj seansi uspio prizvati holivudskog velemajstora Douglasa Sirka i izgovoriti svojim filmovima sve ono što Hollywood pedesetih nije mogao/smio, pa i više od toga. Filmski program kina Tuškanac, ipak, ne ograničava se na ova dva velikana melodrame – manevrom koji poziva na dijalog među filmskim djelima i posjetitelji(ca)ma kina, u program su uvršteni radovi koji – svaki na svoj način – osvjetljuju celuloidnu mrežu filmskih tekstova Pedra Almodóvara i njegovih utjecaja (onih koji su utjecali na nj, kao i obrnuto!). U mreži je najveći ulov svakako već spomenuti Sirk i općenito neizbježni Luis Buñuel čiji je opus, a nedvojbeno i nadrealna igra identitetima (vrhunski izvedena upravo u Tom mračnom predmetu želja, 1977.) Amodóvaru bila izvor nadahnuća, kao i lik i djelo španjolske filmske (a danas i TV) megazvijezde Sare Montiel, jednako fascinantne pojave na ekranu kao i izvan njega (ova neprestana igra „stvarnosti“ i medijske reprezentacije, k tome, omiljena je Almodóvarova tema). (...) Almodóvarova fokusiranost na likove „snažnih žena“ opće je mjesto, kao i izvrsna Mankiewiczeva drama Sve o Evi (All about Eve, 1950.), još jedini film u oskarovskoj povijesti sa 4 nominacije za ženske likove; film koji ponajbolje podastire holivudski sjaj i glamour, kao i njegovo naličje, kroz ultimativnu divu i arhetip snažne žene, Bette Davis. (...) U kontekstu Filmskog programa i same najave može se zamijetiti pomak koji se u teorijskoj (re)evaluaciji melodrame dogodio u razdoblju u kojem stvaraju postsirkovci poput Fassbindera, Almodóvara ili – u najekstremnijem obliku – Johna Watersa. Od žanra koji se spremno trpao u koš s ostalim “femininim”, tj. “sentimentalističkim” i “senzacionalističkim” popkulturnim proizvodima, poput sapunica, pod pritiskom tvrdog (nerijetko feminističkog) teorijskog pera, iz melodrame je prsnula subverzivna društvena kritika, a njezina pretjerana emocionalnost i opulentna vizualnost iščitani su u ironijskom, ideološki daleko složenijem kodu, čime je melodrami priskrbljen status ravnopravne igračice, kako u teorijskom, tako i u polju (filmske) prakse. 
A mi se, eto, možemo veseliti da je Hrvatska već danas katolička kao Španjolska, makar samo unutar četiri zida dvorane kina Tuškanac.