Program
Autorski putovi Berlange i Bardema često su se razdvajali, ali i ukrštavali kad je bilo najteže. Ali oni nisu bili samo bliski suradnici nego i veliki prijatelji. Njihov prvi zajednički film Esa pareja feliz (Sretni par) snimljen 1951. u kojem netom vjenčani madridski bračni par postaje na jedan dan zaštitno reklamno lice tvornice sapuna, besplatni obroci i sponzorirani pokloni uračunati, doima se kao da je snimljen danas u eri agresivnog korporacijskog marketinga. Zbog takvih i sličnih tema bili su često na udaru frankističke cenzure, zbog koje su znali upasti u takve bizarne situacije da ih se ne bi postidio ni veliki Bunuel. Tako je Berlangina farsa Los jueves, milagro (Mirakuli četvrtkom) koja se sprdala sa crkvenom proizvodnjom čudesa u komercijalne svrhe toliko razljutila katolički kler da je njegova produkcijska kompanija snažno povezana s tim istim klerom natjerala režisera da prekroji scenarij zajedno s jednim svećenikom. A njegov najpoznatiji i definitivno najbolji film Bienvenido Mister Marshall!, u kojem se obrušio na Hollywood, makartizam, katoličku crkvu i frankizam a koji je bio uvršten u službenu konkurenciju Cannesa, toliko je iznervirao predsjednika festivalskog žirija Edwarda G. Robinsona da ga je nazvao 'antiameričkim'.
Tada Berlanga i Bardem osnivaju vlastitu produkcijsku kompaniju UNINCI i hrabro nagovaraju Bunuela da se vrati u Španjolsku nakon njegova dvadesetdevetogodišnjeg egzila da bi snimio Viridianu. No, film nije mogao izbjeći cenzorske škare i prikazivanje je bilo zabranjeno, a UNICI se ugasila pod pritiskom Francova režima.
Mnogi kritičari stavljali su Berlangin i Bardemov rad u zajedničku neorealističku kutiju, možda i zato jer se na taj način mogla najlakše izbjeći dublja analiza njihovih opusa, iako je Berlangin odnos prema španjolskoj filmskoj i literarnoj tradiciji bio mnogo kompleksniji. I sam Berlanga mrzio je autorsku kategorizaciju. Jer dok je Bardem bio veći štovatelj tada već pomalo umorne talijanske neorealističke tradicije što dokazuje i njegov uznemirujući portret španjolskog mačizma Calle Mayor u kojem grupa provincijskih besposličara nagovori mladog madridskog pastuha da zavede Betsy Blair, Berlangin odnos prema politici često je bio kontradiktoran i balansirao je na problematičnoj granici 'između popularne kulture i kulturnog populizma' kako je to naveo jedan kritičar. On nikad nije u potpunosti dijelio Bardemovu militantnost. Njegove subverzije više se pozivaju na tradiciju španjolskog popularnoga teatra poznatijeg kao 'sainete'. No zato je itekako podržao njegovu kritiku izrečenu na konferenciji u Salamanci da je španjolski film Francove ere 'politički sterilan, društveno lažan, intelektualno bezvrijedan, estetski irelevantan i industrijski paraliziran'. Ali paradoksalno je da je upravo slom Francova režima, a time i smrt cenzure oslabila Berlangin i Bardemov autorski credo. Već su se umorili. Sloboda je za njih došla prekasno.
