Ciklus filmova Claire Denis

Program

Filmske mutacije: sedmi festival nevidljivog filma i ove godine u Art-kino dovodi izvanredan program.

Ove godine svoju 'nevidljivu' priču donosi opus Claire Denis. Od Čokolade do Nitkova pogledajte devet filmova koji će vas voditi kroz Afriku, Francusku, teme imigracije, smrti i seksualnosti.

(...) Dobar posao je prijelomni film koji zadivljuje vizualnom čulnošću i arhetipskom "simbolizacijom svijeta", fragmentiranjem naracije i nepouzdanošću ispovijedi, inovativnom izvedbenošću i retoričnošću referentnog, metafilskog okvira (od romana Billy Budd, mornar: Unutarnja pripovijest Hermana Melvillea i njegovih pjesama Noćni marš i Zlato u planini, opere Billy Budd Benjamina Brittena do Godardovog Malog vojnika, romana Beau geste Jean Geneta i Fassbinderovog Querellea). Claire Denis pomno bira lokacije, kako sama kaže ne zbog ljepote krajolika nego stvarne logike prostora, obzori fikcijskog sjećanja su mitski imaginarni, poslije vremena, na horizontu iza rešetaka. Unatoč uvodnoj ženskoj i završnoj katarktičkoj plesnoj sekvenci glumca Denisa Lavanta koje zaokružuju naraciju te intenzivnoj vojnoj koreografiji za kameru i meditaciji o nasilju koju je s glumcima uvježbao plesač Bernardo Montet, svakodnevica neaktivnih vojnika, uz slike prostiranja rublja i peglanja nabora na košuljama, izlazaka u grad i dodira sa svijetom drugih - žena i beduina, prelaska pustinje i uskrsnuća na slatini, locirana je u proširenoj svijesti i krivnji osramoćenog legionara Galoupa, kojemu je izgon u civilni život smrtna presuda.
A između bijelih slonova i termita odmotavaju se ozbiljni i strasni krivudavi filmovi koji se opiru jednom vizualnom pristupu, koje ću zasad samo dotaknuti: U.S. Go home (1994.) o kulturnom šoku nakon povratka iz Afrike i senzacijama adolescencije; balada o sestri i bratu Nenette i Boni (Nénette et Boni, 1996.), kratki susret u Petak navečer (Vendredi soir, 2002.), 35 čašica ruma (35 rhums, 2008.): imigrantska ljubavna posveta Ozuovom filmu Kasno proljeće i vlastitoj obitelji, majci i djedu; nasilna dekolonizacija u sadašnjem Kamerunu u Bijelom materijalu (Matériel Blanc, 2009.); najnoviji film o 'bitangama koje mirno spavaju' (Nitkovi, Les salauds, 2013.). Claire Denis je redateljica međuprostora, međupoložaja, međuvremena. Intersticijalni stil, kojim Hamin Naficy objedinjuje moduse proizvodnje egzilantskog, nomadskog filma s naglaskom, povezuje rascjepe, pukotine, praznine njenog filmskog prostora i vremena. Njezina je biografija eminentno postkolonijalna na razmeđi svjetova, a zajednica marginalna, alegorijska, transgresivna, transcendentalna. Opis njezinih predavanja o filmu kao kulturalnoj antropologiji na European Graduate School u Švicarskoj navodi: "istraživanje multietničkih i kros-kulturalnih okoliša s hladnom strašću i distanciranim angažmanom vizualnog kulturnog antropologa." (...)