Ciklus filmova Juliette Binoche

Program

Ovogodišnje Filmske mutacije u Art-kino započinju Ciklusom filmova Juliette Binoche koji donosi filmove Leosa Caraxa (Zla krv i Ljubavnici s Pont-Neufa), Michaela Haneka (Skriveno), Krzysztofa Kieślowskog (Tri boje: Plavo) te Jean-Paula Rappeneaua (Konjanik na krovu).

Ciklus filmova će se otvoriti u srijedu, 3. prosinca u 20 sati uz film Zla krv. Radnja je filma smještena u blisku budućnost Pariza gdje ljubavnicima prijeti smrtonosna bolest ukoliko se upuste u seks bez ljubavi. Ljubavnici s Pont-Neufa su skitnica Alex i mlada slikarica Michèle koji se susreću pokraj mosta te se usprkos prvim razmiricama sprijateljuju. Tri boje: Plavo, filmski klasik, donosi priču o Julie koja nakon pogiblje supruga i kćeri odlazi u Pariz kako bi pokušala nastaviti svoj život. Prvi dio trilogije redatelja Krzysztofa Kieślowskog okrunjen je mnoštvom nagrada i nominacija među kojima je i César za Juliette Binoche. Kontroverzni film Skriveno broji preko 50 nagrada i nominacija. Ulazimo u dom bračnog para koji na svoj kućni prag dobiva video-kazete sa snimkama njihove kuće...

Osmijeh Juliette Binoche - tekst Dragan Rubeša

Osmijeh Juliette Binoche veći je od Cinemascopea. Smije se puno, snažno i ekscesivno. Kao da sudjelujemo u svečanosti smijeha. Njenom osmijehu može parirati jedino onaj Julianne Moore. Prenosi ga iz filma u film poput trofeja. Ponekad je on iskren, a ponekad ciničan i ubojit. Njen osmijeh znade biti razorniji od najrazornijeg oružja. On je oružje nadmoći, ali i depresije i tuge. Sjećam se njene Tereze iz Kaufmanove adaptacije Kunderine Nepodnošljive lakoće postojanja. Za razliku od Sabine (Lena Olin) koja u filmu postaje ikona seksualnih sloboda, Tereza je snaga njegove stabilnosti. U jednoj epohalnoj sceni filma, Tereza natjera Sabinu da pozira za golišave fotografije. Ali Sabina će oteti Terezi kameru i reći joj, 'Sad je na meni red'. Tereza skida majicu ali se osjeća nekako sramežljivo poput školarke, uronivši lice u nju. Sabina joj skida gaćice i uhvati joj ruku iza leđa. Binoche je u isti mah uzbuđena, uplašena i zbunjena. Dvadesetšest godina kasnije, u Oblacima nad Sils Marijom Oliviera Assayasa, imamo inverzivnu situaciju. Binoche odlazi s asistenticom Kristen Stewart na kupanje u ledeno planinsko jezero. I dok će se ona bez ikakvih inhibicija skinuti do kraja, sramežljiva asistentica ostavlja na sebi gaćice i grudnjak. To je samo jedan od njenih lukavih trikova koji igraju na konfuziju identiteta, žudnje, sentimenata, umjetnosti i realnosti, ubojiti osmijeh uključen.

Binoche je imala prokletu sreću da već na samom početku karijere, u fazi glumačke inicijacije, ubode tri velika francuska redatelja – Doillona (La Vie en familie), Godarda (Je vous salue Marie) i Techinea (Rendez-vous). I dok je njena učiteljica glume tada bila Vera Gregh koja ju je uvela u tajne dugih tišina, pa joj je Godard tek pomogao da produlji njihovo istraživanje, avantura s Leosom Caraxom odvela ju je prema nekim drugim bučnijim horizontima. Bio je to kraj osamdesetih koji je označio vrhunac francuskog filmskog baroka, s dva autorova seminalna filma – Les Amants du Pont-Neuf i Mauvais sang. Ona naglo postaje divlja i neobuzdana, pogotovu kad se u Les Amants de Pont-Neuf napije s Denisom Lavantom na mitskom pariškom mostu dok u daljini odzvanja vatromet uz zvuke rapa kojeg zamjenjuje bečki valcer, sve to garnirano njenom simpatično lascivnom pričom i hrapavim osmijehom. No bez obzira na njihove vizualne barokne ekscese bliske estetici videospota koja je tada bila jako 'in', ta dva filma su u stvari dva različita svijeta. U Mauvais sang, taj svijet zamišlja mladić koji voli film i pretvara ga u san. U Les amants de Pont-Neuf, on će tim snovima i vizijama suočiti realnost.

Ali Binoche pripada eri koju je Francois Truffaut opisao sintagmom 'la politique des auteurs'. Onoj istoj eri koju će francuski filmski kritičar i sineast Luc Moullet kasnije parafrazirati kao 'politique des acteurs', iako je te 'politike' znala zamijeniti migracijama prema holivudskom star-sistemu. Dok se u Oblacima nad Sils Marijom cinično podsmjehivala holivudskoj teen zvjezdici promatrajući na internetu njene fotografije iz sci-fi blockbustera, i sama je u stvarnosti ponekad znala prihvatiti ulogu u sličnim produkcijama (šifra: Godzilla).

No kad su auteuri poput Kieslowskog (Tri boje: Plavo), Hou Hsiao-hsiena (Putovanje crvenog balona), Amosa Gitaia (Oslobođenje) i Hanekea (Šifra nepoznata, Skriveno) kao 'stranci' došli snimiti film u Francusku ili u Italiju poput Kiarostamija (Provjerena kopija), uvijek su radili s Binoche. Ponekad ih je i sama posjetila, poput Kiarostamija u Iranu (Shirin), omotavši glavu crnom maramom kao jedina strankinja u njegovu filmu. Još je pored glume imala vremena naslikati njihove portrete za svoju seriju 'Portraits cinema', te s Akramom Khanom raditi baletnu koreografiju. No svi ti njeni projekti nisu samo krajnje odvažni već i krajnje različiti, kao što su i kulturalni univerzumi autora koji su je angažirali (Poljska, Tajvan, Izrael, Austrija, Iran) krajnje dijametralni. Tako je u Kieslowskog zamijenila osmijeh žaljenjem i tugom, dok joj je lice naglo postalo nekako misteriozno i zagonetno, uhvaćeno u neki melankolični zastoj i ispražnjeno od emocija i sentimenata, sve do zadnjeg kadra. Hanekea nije zanimala njena sloboda već preciznost, kao što mu je i scenarij poput precizno orkestrirane glazbene partiture. Genijalni Hou natjerao ju je da u ulozi lutkarice improvizira. U Houa smijeh dopire iz djetinjstva. Sjetimo se scene u kojoj se tijekom vožnje vlakom, lica okupana suncem i osmijehom, ona prisjeća londonskih au pair dana, kad je svaki dan odlazila u British Museum. Ta smirena scena koja emanira neki neobični spoj sretne tuge, krajnji je antipod njenoj stresnoj vožnji vlakom u uvodnim kadrovima Assayasova filma Oblaci nad Sils Marijom, dok uz pomoć asistentice pokušava posložiti sve obaveze koje ju očekuju dolaskom u Zurich. Vjerujem da je poput njene Marie Enders riječ o glumici s kojom je prilično teško raditi. Bilo da s pacijentima umobolnice hoda mistralom šibanim provansalskim brdima odjevena u crnu haljinu od grubog platna, zaustavljena negdje na pola puta između lucidnosti i ludila (Camille Claudel 1915) ili se u skijaškoj jakni penje švicarskim brdima da bi pronašla idealno mjesto za promatranje Malojske zmije (Oblaci nad Sils Marijom). Ali zato je valjda tako posebna.