Tekst: Dragan Rubeša
Dok je starija generacija japanskih sineasta u propitivanju načina reprezentacije vlastite različitosti predstavljala Zapadu filmove koje je smatrala dovoljno 'egzotičnim', novi naraštaji drže se proročanstva Nagise Oshime da će japanski film u novom mileniju biti samo film. Zato je dominantna teen problematika kojom se bavi Ciklus japanskog filma univerzalnog karaktera. Japanska škola teen filma ima dvije dominantne struje. Jedna je ona nježnija koju zastupa senzibilni pjesnik Shunji Iwai. Ona druga radikalnija upija pinku eiga estetiku, zaviruje pod suknjice školarki i koketira s rodnim identitetima u maniri Sona Siona ("Ai no mukidashi") i Noborua Iguchija ("Sukeban Boy") čije je teen poigravanje s rodnim ulogama kroz motiv dječaka u tijelu djevojčice i zamjene identiteta prisutno još od ranih osamdesetih, s autorima poput Nobuhika Obayashija ("Ja sam ti, ti si ja"). S druge strane, intimistički prosede Kazua Kurokija ("Dječakovo ljeto 1945.") slijedi tradicionalnije tematske opsesije Imamure i Shinode u suočavanju s ratnim i nuklearnim neurozama. Yaguchijeva "Adrenalinska vožnja" napaja se pop imaginarijem i ikonografijom mange. Akihiko Shiota ("Ne osvrći se") reciklira Truffautove "školske" komade. Neovisni filmaš Junji Sakamoto ("Odlučujući udarac") traga za neprilagođenim likovima u boksačkom miljeu. A emotivni "Hachiko" Seijira Kojame dobio je i hollywoodski remake s Richardom Gereom.
