Tekst: Dragan Rubeša
Bez vjetrenjača, molim
Poput jednog od naših ranijih ciklusa posvećenoga ženama u španjolskom filmu, tako i u ovom najnovijem ženski likovi dominiraju
Samo luđak bi napisao za Orsona Wellesa da je riječ o 'španjolskom filmašu', ma koliko on bio zaluđen Španjolskom. Čak mu je i pepeo pohranjen u Andaluziji. Ali Welles je bio opsjednut Don Kihotom, tim najvećim Španjolcem od svih Španjolaca. S njime je dijelio posebni afinitet jer nijedan čovjek ne bi dopustio da mu stvarnost ili zdrav razum pomuti nemoguće snove. Cervantesov klasik proganjao je Wellesa 15 godina i njegova luda opsesija prema piščevu junaku može se jedino opisati kao 'donkihotska'. Ali režiserova filmska 'privatna vježba' o Don Kihotu ostala je nedovršena, pa je kralj eurotrasha Jess Franco došao uz dopuštenje Oje Kodar do Wellesova arhivskoga materijala i montirao ga u postmodernistički pastiš koji je pokušao oživjeti Wellesovu ekscentričnu viziju. U njemu se Kihot sudara sa slavnim redateljem na setu njegova filma vjerujući da je ugledao Sotonu. Uz nedovršeni Wellesov film, Don Kihot je recimo fascinirao Čaplina, Pabsta i Čerkasova. Ali nijedan sineast nije se u svojoj drugosti približio ludoriji Jessa Franca kao što je to bio suludi Albert Serra u filmu Honor de cavalleria, koliko god je riječ o dva dijametralna iščitavanja Cervantesa. Serrin radikalni minimalistički eksperiment postavlja Cervantesove junake u land art okvir u kojem tijela i zemlja postaju esencijalne komponente. Možemo to nazvati i nekom vrstom 'realizma'. Kao da su Lav Diaz i Joe Weerasethakul napustili džunglu i preselili se u Kataloniju, fascinirani crno-bijelim fotografijama Anselma Adamsa. Gotovo identični tretman prokleto dugoga plana sekvence koji jest kontemplativan, ali ne i strogo dekorativan. No, umjesto da evocira određenu metodu, Serra voli biti krajnje apstraktan što i ne čudi s obzirom da je riječ o autoru koji dolazi na film s područja književne teorije, španjolske filologije, videa i teatra.
U Serre nama ni vjetrenjača ni djeve Dulčineje. Ostaju tek usamljena tijela Don Kihota i Sanča Panse koja pričaju katalonskim jezikom i više prizivaju duh Bressona i Ozua nego Cervantesa, lješkareći uokolo i čekajući da se nešto dogodi. No, koliko god radikalni Serrin prosede iskače iz našeg ciklusa, on nije jedini koji obitava krajnje autorske margine španjolskog filma danas. Njima pripada genijalni i sirovu dokumentarizmu naklonjeni Jaime Rosales (La Soledad) koji u suočavanju dviju žena s užasima baskijskog terorizma pokazuje razornu moć fiksne kamere. Rubna područja španjolskog autorskog filma nastanjuje i Marc Recha (Las manos vacias), dok promatra živote dvaju parova u katalonskom selu, njihove usamljenosti, trenutke topline ali i male intrige, tretirajući film kao pogled koji dolazi s druge strane granice. Slične opsesije proganjaju i Cesca Gaya (Ficcion) u životima njegovih tridesetineštogodišnjaka. Opet imamo motiv bijega, kroz fino iznijansirani lik scenarista koji se u kreativnoj krizi povlači u Pirineje.
Poput jednog od naših ranijih ciklusa koji je bio posvećen ženama u španjolskome filmu, tako i u ovom najnovijem dominiraju ženski likovi. Crnohumorni prosede Juana Carlosa Falcona (La Caja) dokazuje da duh Luisa Berlange još živi, samo što se preselio na Kanarske otoke. U još jednom filmu čiji su kadrovi oslikani sepija tonovima Francovih šezdesetih, Forastreros Venture Ponsa, žene su stupovi matrijarhata i žrtve ksenofobije. U Poniente, autoričina heroina suočava se sa suvremenim ksenofobijama u plastenicima u kojima rintaju ilegalni afrički imigranti. A u doksu Escrito en el cuerpo, Javier Estella i Jose Manuel Fandos morali su potegnuti čak do Gvatemale da bi se suočili sa ženskim žrtvama nasilja.
