Program
Čak i oni filmovi iz ciklusa koji kao da se udaljuju od dominantnoga dječjeg i teen miljea u najboljim epizodama uvode tinejdžerski lik. A i oni stariji ponekad se ponašaju kao da se ne mogu osloboditi adolescentnih nemira.
Donedavna se ono danas najzanimljivije u autorskom švedskom filmu svodilo na jedno jedino ime i prezime – Lukas Moodysson. No, Moodysson je poput Lassea Hallstroma odlučio krenuti u neke druge holivudske vode, premda njegov najnoviji Mamut nikad neće nadvisiti zavodljivu privlačnost njegovih ranih radova. Da se nakon Moodyssonova holivudskog transfera u švedskom filmu i dalje događa ponešto zanimljivo, dokazuje i uzlet takozvanog 'Goteborškog mjehura' koji obuhvaća studente Filmske škole Univerziteta u Goteborgu. Iako je ta škola osnovana tek prije desetak godina, upravo je sada dosegnula kreativni vrhunac. Njen trenutno najradikalniji izdanak je Ruben Ostlund (De ofrivilliga), iako brojna zanimljiva autorska imena dolaze i iz drugih sredina, poput izvrsna Fredrika Wenzela (Burrowing), inače scenarista Ganslandtova debija Farewell Falkenberg čiji se autor smatra nekom vrstom pionira novog švedskog filma. No, koliko god su njegove autorske ikone raspršene na relaciji između Stockholma, Malmoa i Goteborga, tematski ih povezuje njihova neizmjerna ljubav prema kontradiktornim životima adolescenata. Onima koji traže mjesto u društvu i nije ih uopće briga što drugi misle o njima, ali i onima koji su spremni učiniti sve da se ne bi osramotili pred vršnjacima (naprosto je nevjerojatno koliko u Ostlundovu komadu može biti razoran utjecaj grupe na pojedinca). Njihove naracije funkcioniraju dakle kao neka vrsta radikalnog zahvata u epidermu 'teen filma'. Oni se ponašaju poput fotografa koji kamerom hvata neki događaj, a da nije unaprijed procijenio njegov sadržaj.
Dakako, fascinacija švedskog filma teen miljeom nije nikakva novost. Sjetimo se Hallstromovih ranih radova (Heroj Toto) ili kultnoga Moodyssonova komada Fucking Amal od kojeg je na neki način sve započelo. Taj milje udaljen je od onog holivudskog onoliko koliko je Alfredsonov vampirski teen film koji misli (Neka uđe onaj prvi) udaljen od Weitzova vampirskog teen filma koji zaglupljuje (Mladi mjesec). Zato ima neke proklete simbolike u ključnoj sceni Ostlundova filma u kojoj jedna učenica mora odabrati veću od dvije linije koju je na komadu papira iscrtala učiteljica. Čak dvaput su joj učenici rekli da je odabrala pogrešnu. A treći put se odlučila za onu kraću bez ikakva vizualnoga dokaza. Upravo ta scena pokazuje kolika je moć koju grupa ima nad pojedincem, spremnim na sve da bi se prilagodio njenim pravilima igre i u nju se integrirao. To će u pojedinim situacijama rezultirati krajnje ponižavajućim (homoerotskim) ritualima. Zato svaka priča ima svoju 'žrtvu', a njena izravna posljedica krije se u reakcijama onih koje smatramo 'krivcima'. Zato gotovo da i nema bitne razlike između lascivna poziranja dvije Ostlundove Lolite u uvodnom kadru filma Nesvjesnog i poniženja koje je doživjela heroina izvrsnog filma Efekt kečapa Terese Fabik koju će njeni vršnjaci fotografirati u provokativnim pozama nakon što je pijana zaspala na jednom tulumu, pri čemu protresanje kečapa iz naziva filma aludira na pokrete ruke tijekom seksualnog zadovoljavanja.
Bez obzira na situaciju u koju švedski filmaši stavljaju adolescentne protagoniste, uvijek je naglašena njihova drugost. U Sandor Slash Ida, autorov junak je zaluđen baletom i vršnjaci ga zadirkuju da je gej. U Krilima od stakla koji slijedi strategiju filma Istok je istočno imamo dvije Iranke dijametralnih karaktera, od kojih je jedna moderna a druga štuje tradicionalne vrijednosti. U Kids in the Hood imamo afričku imigrantkinju koja za razliku od Šandora više preferira hip hop, pri čemu se ništa bitno ne bi izmijenilo da smo se zatekli u nekom pariškom banlieu (sva tri filma imaju naglašenu multi-kulti notu). A u neodoljivom Kralju ping ponga koji puno duguje Hallstromovoj školi (My Life as a Dog) imamo jednog debeljka koji strahove odrastanja kanalizira kroz ping-pong.
Čak i oni filmovi iz ovog ciklusa koji se naizgled udaljuju od dominantnog dječjeg i teen miljea, poput Du levande Roya Anderssona koji također rabi Ostlundovu mozaičnu formu, uvode u najboljim epizodama tinejdžerski lik (vinjeta s rock zvijezdom). A i oni stariji ponekad se ponašaju kao da se ne mogu osloboditi adolescentnih nemira ('Nitko me ne shvaća!', kaže autorova sredovječna bajkerica). Možda Anderssonovi bizarni tableux vivants ukazuju na nekakvu nadolazeću katastrofu apokaliptičnih razmjera. No, prije no što se ona dogodi, švedski autori nam imaju još puno toga reći. Dragan Rubeša
