Program
U suradnji s Veleposlanstvom Kraljevine Španjolske u Zagrebu, Art-kino prikazuje pet izvanrednih trilera.
Ciklus će otvoriti bogato nagrađena mistična drama s elementima krimića − Tajna u njihovim očima. Radnja filma prati umirovljenog djelatnika suda koji piše roman u nadi da će uspjeti zatvoriti jedan teški slučaj koji ga dugo muči. Valja dodati i da je film nagrađen i Oscarom za najbolji film na stranom jeziku 2010. godine.
Nastavak ciklusa donosi triler (s elementima horora) Slatko spavaj u kojem jedan nesretan vrtlar nastoji zagorčati život svima oko sebe. Slijedi triler Teza koji prati Angelu koja, pišući diplomski rad na temu audio-vizualnog nasilja, nailazi na snuff, film u kojem se nasilje stvarno izvršava i mrtvi se ne dižu nakon snimanja. Krimić Sef broj 507 prati Modesta, poštenog i radišnog čovjeka, koji upravlja jednim ogrankom banke u koju provaljuju pljačkaši te ga zatvaraju u sef što čuva velike tajne. Posljednji film ciklusa je izvanredna Močvara čija je radnja smještena u osamdesete godine prošloga stoljeća na sam jugu Španjolske u zabačen gradić u močvarnome području. Nakon nestanka dviju sestara tinejdžerki u gradić stižu dva policajca iz Madrida…
Žanrom protiv konvencije / tekst: Dragan Rubeša / preuzeto s web stranice Kina Tuškanac
Jer, iako se neokrunjeni kralj španjolskih trilera Alejandro Amenabar u filmu Tesis, koji mu je 1995. donio čak sedam Goya, čak i previše eksplicitno referira na svoje celuloidne uzore, što je rezultat njegove predane filmofilije, riječ je o komadu čija prljava fotografija, mračne atmosfere i pakleni labirinti 'snuff' izopačenosti pokazuju kako je trebao izgledati njegov holivudski pandan 8mm da ga nije režirao Joel Schumacher.
Isto vrijedi i za impresivni noir Tajna u njihovim očima Argentinca Juana Josea Campanelle snimljen u španjolskoj produkciji, kojem se nešto kasnije dogodio holivudski remake u režiji Billyja Raya s Nicole Kidman, Juliom Roberts i Chiwetelom Ejioforom kao holivudskim inačicama likova koje su u originalnoj verziji portretirali Soledad Villamil, Carla Quevedo i Ricardo Darin. Jer, dok Campanellin komad igra na egzistencijalne tonove u kojima ljubav i pravda postaju ključne točke oko kojih gravitira usamljenost autorovih protagonista, dok oči/pogled nemaju samo metaforičku vrijednost, već postaju kotač zamašnjak objektivnog vremena naracije i subjektivnog vremena junaka, njegov holivudski pandan igra na tipične postrujanske masovne paranoje i njihove nesigurnosti.
Jer, iako je riječ o argentinskom filmašu, Campanella koristi tipične mehanizme novoga španjolskog trilera koji nadilazi žanrovske klišeje, stavljajući u prvi plan kompleksnu i ambivalentnu ljudsku arhitekturu. Zato te mehanizme možda najbolje opisuje ono tlo sačinjeno od fluvijalnih vena i aorta koje su u uvodnom kadru Močvare Alberta Rodrigueza ispremrežile sparni, vlažni i maglom obavijeni estuarij rijeke Guadalquivir nalik površini mozga. Čisti ekspresionizam prirode u kojem se zemlja ponaša posve nezainteresirano. Jer, Rodriguezova priča je u isti mah i duhovna i fizička. Taj isti estuarij postaje nešto poput odrezana uha iz Lynchova Plavog baršuna kroz kojeg autor prodire u tih trideset tisuća hektara rižinih polja, sondirajući junakove nemire i strahove. Ponekad su ti strahovi politički (promatrati scenu u kojoj detektiv skida sa zida hotelske sobe raspelo ukrašeno portretima Hitlera, Musolinija i Franca). Film je to o tajni u njegovim (detektivskim) očima. Film o pogledu i promatranju. Film o kolektivnim nemirima koji priziva Bong Joon-hoa i njegova Sjećanja na ubojstvo. Jer, Rodriguezovi junaci prate i špijuniraju navodnog ubojicu, ali i jedan drugog, jer paralelno sa službenom istragom oni istražuju i vlastitu mračnu i traumatiziranu prošlost. Uvijek je tu netko tko skriven promatra nekog. Imamo čak i lik vidovnjakinje koja promatra iznutra.
Ono što su u Močvari oči jednog detektiva, to je u seminalnom komadu Jaumea Balaguera Slatko spavaj kamera njegova snimatelja Pabla Rossa, nevidljiva heroja autorova prethodnog zombi horora REC. Njegov glas i njegove oči. Njegov lik kućepazitelja u šlafroku (neponovljivi Luis Tosar), portretiran je kao tipični psihopat iz susjedstva, iako za sebe kaže da je 'rođen nesposoban za sreću'. Priča igra na mučni proces otkrivanja. Kakav je u stvari njegov odnos s Clarom? Zašto ga dvanaestogodišnja Ursula ucjenjuje? Koliko su daleko u stanju otići njegove perverzije? No iako su Španjolsku zadesila teška vremena, Balaguerov anđeo uništenja bliži je Normanu Batesu nego Bunuelu. Zato ima neke proklete simbolike u Bacharachovu songu 'Keep Me in Mind' koji u soundtracku Balaguerova komada izvodi Patti Page.
Enrique Urbizu uranja u brutalnom komadu pulpa La caja 507 u mračniju stranu suncem okupanih plaža Coste del Sol danas, sondirajući institucionalnu korupciju, svijet bankara, investitora i developera. To je onaj isti milje u kojem se Glazerov Sexy Beast tako fino snašao. (Dragan Rubeša)
U sklopu
Močvara
La isla mínima, Španjolska, 2014., režija: Alberto Rodríguez, igrani
Slatko spavaj
Mientras duermes, Španjolska, 2011., režija: Jaume Balagueró, igrani
Teza
Tesis, Španjolska, 1996., režija: Alejandro Amenábar, igrani
Sef broj 507
La caja 507, Španjolska, 2002., režija: Enrique Urbizu, igrani
