Program
Filmovi za nefašistički život
Među autorima i teoretičarima njemačkog filma egzila bio je i Siegfried Kracauer, pisac povijesti njemačkog filma znakovitog naslova Od Kaligarija do Hitlera, u kojoj je u filmovima snimljenim do 1933. godine razotkrio psihološke sklonosti koje su utjecale na događaje tog vremena. Taj projekt je nastavio, tridesetak godina poslije, Hans-Jurgen Syberberg filmom Hitler: Film iz Njemačke, složenim psihogramom filmskog medija kao “velikog diktatora”, uporišta nacističke propagande.
U predgovoru knjizi za nefašistički život Anti-Edip, Michel Foucault proširuje povijesni fašizam Mussolinija i Hitlera na fašizam u svakodnevnom životu, u svima nama. Tako bi početni simbol za psihološku povijest dvadesetog stoljeća, ujedno i stoljeća filma, mogao biti “dvoglavi” film oca kinematografije Davida W. Griffitha: Rađanje jedne nacije i njegova sveobuhvatna refleksija Netrpeljivost, o varijacijama nagona za agresijom i ravnodušnosti prema drugima.
A povijesno, početni simbol antifašističke i klasne solidarnosti mogli bi biti međunarodni angažirani filmovi iz Španjolskog građanskog rata, poput Španjolske zemlje Jorisa Ivensa. George Orwell, čija je knjiga Kataloniji u čast nadahnula film Kena Loacha Zemlja i sloboda, kojim ćemo otvoriti ovaj uvodni program posvećen antifašizmu, naglašava: “Na dugu stazu – važno je zapamtiti da je to samo na dugu stazu – radnička klasa ostaje najpouzdaniji neprijatelj fašizma, jer poštenom promjenom društva ona najviše dobiva.”
Otvorit ćemo neke smjernice promišljanja koja je povezivalo odbijanje prikazivanja onoga čime se ne treba baviti, “osim u mukama straha i drhtanja”. Tim su riječima Jacques Rivette, a potom i Serge Daney tridesetak godina poslije, osudili estetizaciju režije u filmu o koncentracionom logoru, Kapo Gilla Pontecorva. Vožnja kojom se kamera približava smrti je pitanje morala i stoga je zabranjena. Kako onda prikazivati moć užasa? U Posljednjem metrou Françoisa Truffauta kazališni prostor umnožava zbilju, a neki će filmovi užas promatrati dječjim očima, od Limenog bubnja Volkera Schlöndorffa do Doviđenja djeco Louisa Mallea.
Program će zaključiti remek-djelo političkog filma Bitka za Alžir spomenutog redatelja Pontecorva, rekonstrukcija alžirske gerilske borbe za oslobođenje od francuskog kolonijalizma kao pseudodokumetarni prikaz dvostruke surovosti. Nastao na poticaj vođe Fronte nacionalnog oslobođenja Yacefa Saadija, film se oslanja na njegove zatvorske bilješke i autentičnost ljudi, ambijenta i događaja, ali stil filmskih novosti prikriva pomno pripremljeno i režirano fikcijsko djelo koje spaja iskustva sovjetskog revolucionarnog filma, francuskog poetskog realizma, talijanskog neorealizma s filmom istine. Pontecorvo je metodu imenovao diktatura stvarnog, a taj nas zloslutni zahtjev vraća razmišljanju o stvarima kojima se treba baviti u mukama straha i drhtanja.
