Dani talijanskog filma 2016

Program

Ovogodišnji izbor suvremene talijanske kinematografije donosi šest tematski, a i filmskim postupkom vrlo različitih filmova redatelja srednje generacije kojima je dodirna točka raznovrsnost pristupa mladoj generaciji. Drama Pogrešna priča prati Stefaniju koja radi u Iraku kao članica humanitarne organizacije koja pomaže djeci, no na sve načine pokušava napustiti sigurnu zonu. Klor prati mladu plivačicu koju obiteljska situacija izmiče iz profesionalnog sporta. Romantična drama Cvijet prati delikvente koji se upoznaju i zaljubljuju u zatvoru za maloljetnike. Na repertoaru je i krimić Crni Periklo koji nas vodi u svijet mafije, romantična komedija Ja koji volim samo tebe o jednom vjenčanju i dvije ljubavi koje ga povezuju te komedija Jesi li ikad bila na mjesecu? koji glavnu protagonistkinju seli iz modnog svijeta na jug Italije.

Program izvodimo u suradnji s Talijanskim institutom za kulturu u Zagrebu i Hrvatskim filmskim savezom.

Novosti iz talijanske kinematografije / autor: Tomislav Kurelec

izvor: Programska knjižica kina Tuškanac br 49.

Nekada su talijanski filmovi (i ne samo oni koje su režirali velikani svjetskog filma) bili česti i rado gledani na redovnom repertoaru naših kinematografa. Danas ih rijetko imamo prilike vidjeti, pa su zato vjerojatno malo kome poznata imena redatelja kojih ćemo ostvarenja imati prilike vidjeti u ovom ciklusu, iako su svi oni nagrađivani i u domovini i na mnogim međunarodnim festivalima. Možda je široj publici nešto poznatije ime četrdesetogodišnjeg Lamberta Sanfelicea, ali ne po inače vrlo uspješnu prvijencu Klor nego po tome što ga se u žutom tisku prošle godine često spominjalo kao novog zaručnika Charlotte Casiraghi, kćerke Caroline od Monaka. No, njegovo bavljenje filmom je nedvojbeno zanimljivije, iako on od svih autora u ovom izboru ima najkraću filmografiju. Režiju je studirao na New York University, a nakon toga je 2012. snimio kratki film Il fischietto koji je uspješno prikazivan na mnogim međunarodnim festivalima, a to je uspjelo i Klor (2015.) koji je prikazan u Berlinu i Sundanceu, a autoru je priskrbio i nominaciju za talijansku nacionalnu nagradu 'David di Donatello' u kategoriji najboljeg novog redatelja. Film je to koji je pokazao Sanfeliceovo umijeće u postizanju vizualne atraktivnosti svakog kadra, a to ga je vjerojatno i navelo da za junakinju odabere sedamnaestogodišnju državnu juniorsku reprezentativku Jenny (nakon te role Sara Serraiocco je zaslužila priznanja kao velika nada talijanske kinematografije). No film se ne iscrpljuje u vizualnoj atraktivnosti, nego vrlo dojmljivo pokazuje snagu volje djevojke da ostvari svoje sportske snove nakon obiteljske tragedije zbog koje se seli iz svog mjesta na obali u planine i mora brinuti za mlađeg brata i psihički nestabilnog oca.

Specifični su i mladi protagonisti (dvoje koji se zaljubljuju u ustanovi za mlade prijestupnike) generacijski im ipak najbližeg među autorima koje predstavlja ovaj ciklus - Claudija Giovannesija (1978.), iako se i on bliži četrdesetoj. Afirmirao se vrlo uspjelim dokumentarcima, a posebna je vrijednost njegovih igranih filmova upravo to da djeluju gotovo dokumentaristički. Zato je i u pripremi Cvijeta (2016.) zajedno s koscenaristima Filippom Gravinom i Antonellom Lattanzi punih šest mjeseci posjećivao ustanovu za mlade prijestupnike, a dojmu dokumentarnosti pridonosi i to što glavne uloge tumače naturščici. Daphne Scoccia radi kao konobarica, a Josciua Algeri je pohađao tečaj glume upravo u ustanovi za maloljetne prijestupnike. Njihovoj ljubavnoj priči uvjerljivost daje i efektna, ali vrlo funkcionalna i dokumentarističkom štihu podređena kamera Danielea Cipria, što Giovannesiju omogućuje stvaranje uzbudljivog filma o ljubavi koja prevladava sve zapreke (u ustanovi su djevojke i mladići odvojeni i mogu se vidjeti samo preko rešetaka, a ozbiljniju komunikaciju omogućuje misa na kojoj mogu razmijeniti pisane poruke). Uz to autor originalnim i vrijednim filmom uspijeva potkrijepiti svoj stav da duboko u tim malodobnim kršiteljima zakona postoji prava nevinost koja se ne može izraziti u svijetu u kojem su unaprijed predodređeni da postanu kriminalci, jer su im to bili i roditelji.

Mlade protagoniste ima i Pogrešna priča (2014.) Gianluce Marije Tavarellija (1964.), najstarijeg među autorima ciklusa koji je zavidnu reputaciju stekao ozbiljnom i kritičkom analizom značajnih problema današnje Italije. U ovom filmu tema je još šira, jer vjenčanje dvoje mladih zaljubljenih ljudi nosi u sebi probleme i mogućnost neuspjeha zbog toga što je mladoženja talijanski vojnik u mirovnoj misiji u Iraku, gdje zapravo doživljava strahote o kojima ne može govoriti čak ni kada skypeom razgovara sa suprugom. Tavarelli postupno gradi atmosferu straha i tjeskobe koja pokazuje kako rat - kojeg Talijani doživljavaju dalekim i zato su skloni da ga unatoč povremenom zgražanju zaboravljaju - već i sada posredno djeluje na njihove živote.

Iako su i u preostala dva filma ovog ciklusa mladi bitni likovi, ipak u njima stvaranje slike jednog segmenta te generacije nije u prvom planu. Vjenčanje je doduše pokretač radnje i u Ja koji volim samo tebe (2015.) Marca Pontija (1967.), redatelja koji je najveći uspjeh postigao cjelovečernjim debijem Santa Maradona (2001.) za kojeg je dobio nagradu za najboljeg novog redatelja 'David di Donatello' i niz drugih priznanja. No, Ponti kasnije nije u potpunosti opravdao očekivanja, pa je ovaj put napravio 'ljubić' za široku publiku koji se svojim fabularnim obratima i pretjeranim emocijama približava TV-sapunicama. Tako se radnja s mladog para premješta na njihove roditelje (sada u pedesetim godinama) koji su se u mladosti strasno voljeli, ali se nisu mogli vjenčati zbog klasnih razlika. No, ta se ljubav nije u potpunosti ugasila, a radnja se dodatno komplicira i čudnim, pomalo bizarnim likovima iz njihove okoline, pa vjerojatno ljubitelji te vrste filmova neće biti razočarani.

Popularni talijanski glumac Riccardo Scamarcio bio je toliko zainteresiran da tumači glavnu ulogu u Crni Periklo (2016.) da se angažirao i kao producent filma. No, iako je Pericle mlad, redatelja Stefana Mordinija nije pretjerano zanimala ta generacijska odrednica. U ekranizaciji kriminalističkog romana Giuseppea Ferrandina o sitnom egzekutoru kriminalne organizacije Camorre koji za račun svog šefa maltretira i siluje vlasnike pizzerija koji mu se ne žele podrediti, ali koji nakon pogreške mora bježati, Mordini na zanimljiv način spaja njemu drage postupke art filma – važnost atmosfere i raspoloženja junaka koji djelomice bacaju u zasjenak napetost radnje s nekim zasadama (neo)realizma, ali i film noira, ostvarujući jednu novu verziju europskog krimića, žanra koji se danas ne snima često, ali ipak nerijetko ostvaruje iznadprosječne domete kakvima pripada i Pericle il nero.