Glazbena revija

Program

I u Rijeci će groznica glazbenih filmova koja donosi kvartet respektabilnih naslova: Gimme Danger film kultnog Jima Jarmuscha o legendarnoj rock grupi The Stooges i njegovu frontmanu Iggyju Popu, Raspjevana ulica (Sing Street) u režiji Johna Carneyja, kojeg domaća filmska publika pamti po uspješnim filmovima Once te Begin Again, zatim hvaljeni dokumentarac Rona Howarda The Beatles: Eight Days A Week – The Touring Years, pa igrani dugometražni film Prije svega Miles (Miles Ahead), prvijenac glumca Dona Cheadlea o jednom od najvećih velikana jazz žanra Milesu Davisu.

Iako je stidljivo prošao u kinima, feel good movie Raspjevana ulica redatelja i glazbenika Johna Carneyja, zaradio je nominaciju za Zlatni globus i više nego dobre (i zaslužene) kritike, pretvarajući ga u pravi filmski dragulj prohujale 2016. godine. Sineastu Carneyju, bivšem zagriženom basistu u grupi „The Frame“ i redatelju glazbenih spotova, muzika je svakako najvažnija sporedna stvar na svijetu, pa je ona nezaobilazni 'pokretni kotačić' i u njegova prethodna dva filma Once i Begin again koje je naša celuloidna publika popratila sa simpatijama, a nisu ih zaobišli ni festivalski ' plus bodovi'. U romantičnoj mjuzikl-drami Raspjevana ulica Carney se vraća u rodni Dublin i snima toplu priču o odrastanju i potrazi za identitetom, s plesnom glazbom ludih 80-ih u pozadini, kao posveti strasti koja može otvoriti put boljem životu. Iako je petnaestogodišnji Conor u 'mučnim' tinejdžerskim godinama (rastava roditelja, prelazak u kršćansku školu zbog manjka novca), 'sve zbog jedne djevojke' moment motivira ga da osnuje vlastiti bend i ne odustane od sna da jednog dana 'pobjegne ' u London i ostvari karijeru. Dok on i njegovi dečki žare i pale pozornicom (pjesme Drive it Like you Stole It, Brown Shoes, The Riddle of the Model, ima ih na Youtubeu), presudan je njegov odnos sa starijim bratom (blistava uloga Jacka Reynora) koji mu je oslonac i učitelj, koji ga uvjeri da ne može prašiti muziku poput Phila Collinsa jer se nijedna cura neće zacopati u njega. Raspjevana ulica pršti nevjerojatno pozitivnom energijom i film je kao i bezvremenska igra Monopoly - za sve od 7 do 77.

„Ovo je manje dokumentaran film a više ljubavno pismo", rekao je genijalni redatelj Jim Jarmusch za svoj film posvećen grupi The Stooges i Iggyju Popu, koji je svjetsku premijeru doživio na Cannesu prošle godine, a ime je preuzeo od istoimene pjesme benda Iggyja Popa - The Stooges - s epskog albuma „Raw Power“ iz 1973. koji su producirali Iggy Pop i David Bowie. Ta fenomenalna priča o šezdesetim i sedamdesetim godinama te grupi The Stooges nije Jarmuschova prva suradnja s Iggyjem Popom jer je karizmatični pjevač imao manje uloge u njegovim filmovima Kava i cigarete i Mrtav čovjek.

„Tražio sam snimke koje nisu dosad viđene, kako bi dobio film koji je divlji, zbrkan, zabavan, emotivan, snažan, upravo onakav kakvi su bili The Stoogesi“, objasnio je Jarmusch i rekao da je najteži dio bio prikupiti foto i video materijal. U potragu se uključio i Iggy Pop: „Zvao sam obožavatelje, narko dilere, čudne sljedbenike benda i govorio im da daju čovjeku ono što traži’“, dodao je Iggy Pop tvrdeći kako je iz tog razdoblja imao samo fotografiju s roditeljima.

Kritičarska su pera ostavila samo 'pozitivnu boju', pa Hollywood Reporter Gimme Danger naziva neobuzdanom i nježnom posvetom voljenom bendu, Timeout New York ističe koliko je film glasan i iskren, a New York Times se osvrće na obilje dobre zabave i glazbene 'groznice' koja izlazi kao pjena na usta.

Redateljski debi glumca Don Cheadlea (proslavila ga je uloga u seriji Zakon u L.A.) Prije svega Miles prati život i glazbeni opus slavnog jazz glazbenika Milesa Davisa te pokušava proniknuti u nutrinu tog misterioznog velikana i shvatiti filozofiju jazza, odnosno 'socijalne glazbe' (kako ga je Davis nazivao). Neopterećen stereotipima i čvrstom fabulom, Don Cheadle je preuzeo i glavnu ulogu, kao idealna osoba za prikaz cijele lepeze Milesove sjajne aureole, žestoke muzikalnosti i osebujnog stila. Uz vrlo osobnu i subjektivnu notu, ova glazbeno filmska priča nije samo o glazbi, već o tome što svi proživljavamo u životu - propituje tko smo doista, što imamo za reći i kako ćemo to reći, kako ćemo na kraju biti definirani i tko o tome odlučuje... Pomalo nestvaran audiovizualni koktel sastavljen od fragmenata Milesova stvarnog i/ili zamišljenog života (prati njegovo teško razdoblje kad je zbog ovisnosti o narkoticima i bolnog razvoda napravio pauzu od glazbe od pet godina), začinjen je domišljatim izborom njegove glazbe koja se savršeno stapa sa slikom, od revolucionarne modalno jazzerske „So What" u samom uvodu filma kada Davis u naletu bijesa izvrijeđa radijskog voditelja i kaže mu da ne priča gluposti, do razigrane "Seven Steps To Heaven", divljeg funka u "Black Satin" ili prigušenog, jazzy flamenca koji donosi "Solea", no bez (namjerno?) „Kind of Blue", najhvaljenijeg i komercijalno najuspješnijeg djela u karijeri velikog Milesa.

The Beatles! Svi znaju za njih, ali ne znaju (cijelu) priču – kako su simpa čupavci iz Liverpoola pokorili svijet, potukli sve rekorde, stvorili rijeku raspamećenih obožavatelja/ica, torpedirali se na zvjezdano nebo i tamo ostali – odgovara zabavan, poučan i dirljiv dox The Beatles: Eight Days A Week – The Touring Years dvostrukog Oscarovca Rona Howarda. Film je odsječak 'turnejskih godina' (250 koncerata od 1963.-1966.) benda kada su živjeli u pokretu, od koncerta do koncerta, gužvajući se po hotelskim sobama, pišući nove pjesme u kombijima i izbacujući dva albuma godišnje, a posljednja klapa pada na čuvenu svirku na londonskom krovu 1969., što je bio posljednji zajednički koncert benda koji je do tog trena prošao sito i rešeto, što su sve uspjeli preživjeti, kako sam McCartney kaže u filmu, isključivo zato što su bili prijatelji i držali se zajedno, te nisu bili usamljeni pojedinci poput Elvisa, u cijelom tom ludilu koje je pratilo njihovo postojanje.Filmska reminiscencija Beatlesomanije obiluje arhivskim snimkama i fotografijama iz perioda turneje, glavni su sugovornici dvojica preostalih članova benda, Paul McCartney i Ringo Starr, a svoja su fanovska iskustva iz tog razdoblja podijelili i Elvis Costello, Whoopi Goldberg, Sigourney Weaver i Malcolm Gladwell. Kritika vibrira izrazito pozitivnim tonovima, proglasila ga je 'must see' filmom, The Observer 'tvrdi' da će film, baš kao i bend (p)ostati legenda, The Independent ga jednostavno proglašava magičnim, dok Daily Mirror ističe njegovu univerzalnost, kao film koji bi svatko trebao pogledati. U svakom slučaju, okorjeli fanovi benda (a i zaljubljenici u glazbu) nisu mogli dobiti bolju ostavštinu.