In Memoriam David Bowie - Ciklusi i festivali | Art-kino Croatia

Prisjećamo se Davida Bowieja u njegovim vrhunskim glumačkim ulogama - od Nikole Tesle (Prestiž) preko zatvorenika u japanskom logoru (Sretan Božić, gospodine Lawrence) do aliena (Čovjek koji je pao na Zemlju).

In Memoriam David Bowie na repertoaru je Art-kina od 13. do 15. lipnja, svaku večer u 20 sati.

"Čovjek koji je pao na zemlju" / tekst Dragana Rubeše, preuzet s web stranice Kino Tuškanac

Look at me; I'm up in heaven. I've got scars that can't be seen. I've got drama, can't be stolen. Everybody knows me now...'

Ovim stihovima iz 'Lazarusa', Ziggy Stardust kao da je 'koreografirao' i najavio vlastiti odlazak s ovog svijeta. Davne 1976. pao je na zemlju s nekog drugog svijeta. Tada su započeli njegovi filmski izleti, kad je u kultnom komadu Nicholasa Roega u ulozi aliena krenuo u misiju izgradnje najvećeg korporacijskog imperija u SAD-u, utjelovljenog u multinacionalki World Enterprises, ali su ga jako počele frustrirati ljudske emocije. Ono što slijedi više je ljubavna priča nego klasični sci-fi, pretvorena u bizarni kaleidoskop o suvremenoj Americi. Jer, poput Roegova filma Walkabout, tako i njegov Čovjek koji je pao na zemlju istražuje sudbinu individualca/aliena, suočena s okrutnošću krajolika u kojem se zatekao, samo što bespuća Australije sada zamjenjuje pustinja New Mexica. U nekoliko navrata, Roeg u filmu povezuje Bowiejevu sudbinu s onom Ikarovom, na koju se referira i Breughelovo platno 'Krajolik s Ikarovim padom'. No Roegova naracija nije klasični sci-fi, već puno više duguje misteriju, poeziji i elipsi, više fokusirana na emocije nego na samu priču.

Poput njegovih glam transformacija u Star Mana i Ziggyja Stardusta, tako se i u filmovima često ukazivao kao neko drugo biće. U krajnje estetiziranom filmu Tonyja Scotta (Glad), bio je vampir koji je u pratnji glamurozne Catherine Deneuve vrebao na žrtve u newyorškoj diskoteci uz simbolične zvuke 'Bauhausa' ('Bela Lugosi's Dead'), dok njegovo dvadesetominutno raspadanje u bolničkoj čekaonici postaje subjektivno stoljeće starenja. A u Labirintu Jima Hensona bio je kralj zlih vilenjaka s grotesknom perikom nalik onoj iz japanskog kabuki teatra.

U ambicioznom filmu velikog Nagise Oshime (Sretan Božić, gospodine Lawrence) koji priča o nacionalizmu, imperijima na zalazu, praštanju i razumijevanju različitih kultura, glumio je ratnog zarobljenika u japanskom logoru u kojeg se zaljubljuje njegov zapovjednik Ryuichi Sakamoto, iako film krade Takeshi 'Beat' Kitano u uniformi sadističkog i vječno alkoholiziranog poručnika Hare, koja je označila njegov nagli odmak od komičnih uloga. No, Sakamotova gesta u filmu više je fetišistička nego kvirovska, što se fino uklapa u naglasak Oshimine priče na individualnim silnicama koje ključaju ispod militarističke rigidnosti. Zato najintrigantniji odnos u filmu nije onaj između Sakamota i Bowieja, već onaj između Contijeva praktičnog humanista Lawrencea i Kitanova Hare, sublimiran u citatu 'Istina je da nitko nije u pravu', koji se ukazuje u epilogu.

No većina Bowiejevih ukazanja imala su vogueovski pečat. U jednom od ranijih autorskih izleta glumca Davida Hemmingsa (Just a Gigolo), Bowie glumi elegantnog pruskog žigoloa Paula Ambrosiusa von Przygodskog, koji se zatekao u dekadentnom isherwoodovskom Berlinu, rastrgan između hordi homoseksualnih nacista i imućnih udovica, iako je Hemmingsov film ipak ostao više upamćen po tome jer je to bio filmski testament mitske Marlene Dietrich. U Schnabelovu Basquiatu portretirao je Andyja Warhola. U Scorseseovu Posljednjem Kristovu iskušenju bio je Poncije Pilat. A u Nolanovu Prestižu bio je ni manje ni više nego Nikola Tesla. Već sama Bowiejeva pojava u Teslinoj odjeći dokazuje da Nolana ne zanima toliko klasični hokus-pokus, već praktična strana magije. Igrajući na tipičnu strategiju nolanovskog fragmentarnog palimpsesta, ubrzo postaje jasno da su autoru puno zanimljiviji njegovi periferni karakteri poput Tesle i Cuttera (Michael Caine) nego Angier i Borden, ali i svi oni koji su pokušavali premostiti prazninu između stvarnosti i iluzije, u onom seizmičkom i presudnom trenutku u kojem je viktorijanska era počela stenjati pod balastom ere strojeva. Zato najimpresivnija scena Nolanova filma u svojoj eteričnoj ljepoti ostaje upravo ona u kojoj Bowiejev Tesla stvara polje od golemih žarulja bez vidljive pomoći žica i generatora. Jer, bez obzira na čudesa Houdinija i Davida Copperfielda, taj Teslin performans pokazuje da istinska magija univerzuma leži u eksploziji znanosti, koja se poput pokretnih slika nekad smatrala rabotom mračnih sila.

Ipak, dva najljepša filmska hommagea velikom Bowieju dogodila su se u filmovima u kojima on nije glumio – glam rock extravaganzi Todda Haynesa (Velvet Goldmine), te u najljepšoj sceni debitantskog filma Leosa Caraxa Boy Meets Girl, u kojem tada mladi Denis Lavant hoda obalom Seine sa slušalicama na ušima, uz Bowiejevu prekrasnu baladu 'When I Live My Dream'. Možda je ta scena najljepši oproštaj od tog velikog umjetnika. Jer, Bowie je doista živio svoj san.