In Memoriam Michelangelo Antonioni - Ciklusi i festivali | Art-kino Croatia

Među onim značajnim filmašima kojima se navršava stotinu godina od rođenja talijanski velikan Michelangelo Antonioni ponajviše se doima kao naš suvremenik, iako su mu najznačajnija djela nastala prilično davno - u prvoj polovici šezdesetih godina prošlog stoljeća 

Na taj dojam o njegovoj suvremenosti dijelom je utjecalo i to što je tek relativno nedavno umro, ali i činjenica da je do poznih godina ostao aktivan i režirao filmove koji doduše nisu bili na razini njegovih remek-djela, ali su nedvojbeno imali natprosječnu vrijednost kao što je to bio slučaj i s njegovom posljednjom režijom Pogibeljnog niza stvari (Il filo pericoloso delle cose), jedne od tri priče u omnibusu Eros (2004.) u kojem su druge dvije režirali mnogo mlađi i jednako slavni Steven Soderbergh i Kar Wai Wong. 
Počeci njegova bavljenja filmom padaju još u vrijeme fašizma kada se kao kritičar afirmirao u najznačajnijem talijanskom filmskom časopisu – Cinema. Taj je časopis odigrao bitnu ulogu u razvitku kinematografije svoje zemlje, jer je već tada postavio temelje za estetiku neorealizma, uočljivu i u nekim filmovima nastalim za vrijeme Drugog svjetskog rata, a dominantnu u drugoj polovici četrdesetih i pedesetim godinama prošlog stoljeća ne samo u talijanskom nego i svjetskom filmu. Antonioni je u početku vrlo blizak toj tendenciji po prikazu bijede raširene u talijanskom društvu u prvim godinama nakon rata. Očito je to u brojnim dokumentarcima o sudbini običnih ljudi. Ipak i tu za razliku od glavnine neorealista pokazuje veće zanimanje za osobni doživljaj i osjećaje protagonista, što često naglašava korištenjem pejzaža i atmosfere kao simbola psihičkih stanja. 
Pedesetih godina snima igrane filmove koji se već jasnije razlikuju od matice neorealizma.U njima se manje bavi socijalnom situacijom i naglašenim emocijama, a više psihom protagonista. Nju određuju podjednako junakove radnje i način kretanja kao i odnos prema drugim licima, ali i neživu svijetu. Dugi kadrovi pejzaža stvaraju sugestivnu sliku duševnih stanja kojima dominira nemogućnost ostvarenja ljubavi, pa ga kritičari nazivaju „neorealistom duše“, cijeneći posebno Prijateljice (1955) i Krik(1957). 
Ipak potpunu zrelost i međunarodnu afirmaciju postiže u prvoj polovici šezdesetih godina kada se posve udaljio od naslijeđa neorealizma filmovima Avantura (1960.), Noć (1961.), Pomračenje (1963.) i Crvena pustinja (1964.) u kojima radikalno ispituje mogućnosti filmskog jezika na iznimno originalan način nalazeći primjereno njegovom mediju adekvatne postupke onom što su u književnosti uspijevali primjerice James Joyce, Marcel Proust ili William Faulkner – sugestivno oblikovanje prikaza misli i osjećaja likova i time potiskivanje u drugi plan priče i vanjskih događanja. Dojmljiv filmski prikaz psihičkih stanja često se temelji na dugim sekvencama (najčešće u tišini) u kojima kamera vreba na licu interpreta one kratke trenutke kada maske padaju i kada možda tek neki naizgled nekontrolirani trzaj na licu otkriva istinsko raspoloženje, inače brižljivo skriveno. I ambijent u kojem se takvi likovi kreću jednako je bitan i postaje ravnopravan protagonist filma. Labirint kojim se Antonionijevi likovi kreću nije više unutar njih samih nego u predmetima koji ih okružuju i predstavljaju bitan aspekt suvremene civilizacije koja svojim razvitkom oduzima čovjeku njegove osjećaje i postupno ga dehumanizira. 
Iscrpivši tu temu Antonioni traži izlaz iz emocionalne pustinje u svome prvome filmu izvan domovine – britanskom Uvećanju (1966.) u kojem modni fotograf otkrivajući umorstvo nalazi u sebi savjest i pobunu protiv nasilja za čiju mu je realizaciju potreba pomoć drugih ljudi koju ne dobiva. To ga 1975. u jedinom kasnijem filmu koji se može mjeriti s njegovim najvećim uspjesima - Profesiji: reporter dovodi do pitanja o identitetu njegovog junaka, ali i čovjeka uopće. I u Uvećanju i u Profesiji: reporter bitnu ulogu imaju i mediji kojima se glavni likovi bave, što autoru pruža mogućnost za nove eksperimente u izrazu, ali i za propitivanje biti vlastitog posla. 
Iako je u šest desetljeća bavljenja filmom Antonioni režirao još niz vrlo dobrih i iznimno zanimljivih djela, upravo su spomenuti filmovi bitni za njegovo značajno mjesto u povijesti svjetskog filma.