In memoriam Nino Rota

Program

Ni jedan europski niti američki filmski skladatelj nije imao hrabrosti pisati glazbu onako kako ju je pisao Nino Rota

Kao učenik avangardnih skladatelja glazbe 20. stoljeća, Ildebranda Pizzetija i Alfreda Caselle, Nino Rota (1911.-1979.) je cijeli život skladao klasičnu glazbu: opere, balete, orkestralna, komorna djela, djela za zborove… Skladao je i kazališnu glazbu, no danas se prvenstveno pamte njegove filmske partiture. Kao filmski skladatelj surađivao je s eminentnim redateljima: Albertom Lattuadom, Francom Zeffirellijem, Renatom Castellanijem, Luchinom Viscontijem, Francisom Fordom Coppolom, Renéom Clémentom, Edwardom Dmytrikom, Eduardom de Filippom… Ipak, najviše je poznata njegova suradnja s Federicom Fellinijem. Fellinijevi filmovi, poput 'Ulice' (1954.), 'Cabirinijih noći' (1957.), 'Slatkog života' (1960.), 'Osam i pol' (1963.), 'Satyricona' (1969.), 'Amarcorda' (1973.) i drugih, potaknuli su skladateljevu maštu, što je dovelo do sasvim posebne realizacije spoja auditivnog i vizualnog u njima.  Početak suradnje Nina Rote s Federicom Fellinijem, suradnje koja je s jedne strane omogućila redatelju da jače naglasi isprepletanje realnog i irealnog, pa čak i nadrealnog, a koja je s druge strane, upravo mijenjajući izrazito suvremen glazbeni izraz u groteskni, ironični i karikaturalni, učinila partiture Nina Rote višeznačnim i prepoznatljivim – obilježio je film Bijeli šeik. To ne znači da se Rota tada prvi put susreo s filmskom glazbom. Naime, do 1952. godine napisao je već šezdesetak (!) filmskih partitura (što je zamjetan broj u prebogatu opusu koji broji oko devedeset partitura za filmove), stekao iskustvo i surađivao s različitim redateljima. U međuvremenu dodijeljene su mu brojne nagrade, pa i nagrada talijanskih filmskih kritičara Nastri d'Argento koju je dobio za partiture filmova 'Rat i mir' (King Vidor, 1965.), 'Bijele noći' (Luchino Visconti, 1957.), 'Romeo i Julija' (Franco Zeffirelli, 1968.) i 'Proba orkestra' (Federico Fellini, 1978.).  U stvari, ni jedan europski niti američki filmski skladatelj nije imao hrabrosti pisati glazbu onako kako ju je pisao Nino Rota. On je, razmišljajući fragmentarno, grotesknim temama stvarao romantično-tragični okvir za priču (kao na primjer u 'Ulici'). Osim toga, često se služio tehnikom lajtmotiva i tu je tehniku duboko razradio, poput nekog drugačijeg Wagnera, prateći niz moralnih i ljudskih pitanja koja je u filmovima postavljao Fellini. Rotini lajtmotivi rijetko su jednosmjerni: oni obuhvaćaju više ideja i time pridonose mnogoznačnosti i glazbene i filmske poruke. S druge strane, poput mnogih drugih skladatelja i Rota iste teme koristi u različitim djelima, pa se u 'Fortunelli' pojavljuju tri motiva od kojih će dva ponovno upotrijebiti u 'Slatkom životu' i u 'Kumu'.  Glazba za tri Coppolina 'Kuma' (Rota je doživio samo prva dva iz 1972. i 1974., no Coppola je u trećem 'Kumu' iz 1990. upotrijebio Rotinu ranije skladanu glazbu kako bi zvučno zaokružio filmski serijal) pripada skupini djela iz skladateljeva opusa čije su teme zaživjele izvan filmova. No poseban je i način na koji je melodija Speak Softly Love upotrijebljena u priči o životu nekoliko generacija mafijaške obitelji talijanskog podrijetla u Americi. Naime, izrazito romantičnim glazbenim jezikom i jednako romantičnim tekstom, ona gotovo kontradiktorno stoji uz prizore iz filma. Doživljava se, dakle, dvoznačno, kao što se doživljava većina Rotinih tema u Fellinijevim filmovima. A to znači da poseban odnos glazbe i prizora nije bio uvjetovan samo odlukama redatelja, nego i odlukama skladatelja koji se znao prilagoditi, transformirati i preobratiti u romantičara ili komičara, ali samo da istakne drugačiji pogled na tužni i pesimističan svijet usamljenosti i, najčešće, okrutne stvarnosti. (Irena Paulus)

Nino Rota - biografija  

(Milano, Italija, 3. prosinca 1911. - Rim, Italija, 10. travnja 1979.)

  Talijanski skladatelj, punim imenom Giovanni Rota Rinaldi, rođen je u obitelji glazbenika. Već kao dijete iznimno je glazbeno talentiran. Oratorij L'infanzia di San Giovanni Battista napisao je sa samo jedanaest godina, a djelo je izvedeno u Milanu i Parizu 1923. godine. Lirsku komediju u tri čina Il Principe Porcaro napisao je u svojoj trinaestoj godini, a objavljena je 1926. Učio je od skladatelja Giacoma Oreficea u konzervatoriju u Milanu, a potom od Ildebranda Pizzettija i Alfreda Caselle u konzervatoriju Santa Cecilia u Rimu. Nakon diplome, 1930. odlazi u SAD gdje ostaje dvije godine. Tamo dobiva školarinu Curtis instituta (Curtis Institute of Music) u Philadelphiji te uči dirigiranje od Fritza Reinera i skladanje od Rosarija Scalere. Vrativši se u Italiju diplomirao je književnost u Milanu 1937. godine i iste godine počeo raditi kao učitelj, potom ravnatelj (1950. - 1979.) u glazbenom liceju (Liceo Musicale) u Bariju. Tijekom svoje iznimno bogate i produktivne karijere napisao je, pored brojnih ostalih glazbenih djela, deset opera: 'Ariodante' (1938.-1941.),' Torquemada' (1943.), I due timidi (1950.), 'Il cappello di paglia di Firenze' (1955.), 'Scuola di guida' (1959.), 'La notte di un neurastenico' (1959.), 'Lo scoiattolo in gamba'(1959.), 'Aladino e la lampada magica' (1963.-1965.), 'La visita meravigliosa' (1965.-1969.), 'Napoli milionaria' (1973.-1977.). Skladao je i pet baleta: 'La rappresentazione di Adamo ed Eva' (1957.), 'La Strada' (1965.), 'Aci e Galatea' (1971.), 'Le Molière imaginaire' (1976.) te 'Amor di poeta' (1978.) za koreografa Mauricea Béjarta. Ipak, ponajviše ostaje u sjećanju po mnogobrojnim filmskim skladbama poput one za 'Kuma' (The Godfather, 1972.) i 'Kuma II' (The Godfather: Part II, 1974.) koja mu je donijela i Oscara za najbolju originalnu glazbu. Skladanjem za film počeo se intenzivno baviti od 1942. godine. Tijekom života napisao je skladbe za preko sto pedeset filmova, surađujući tako s brojnim redateljima poput Renata Castellanija ('Zazà', 1944.), Luchina Viscontija ('Bijele noći' / Le notti bianche, 1957.; 'Gepard' / Il gattopardo, 1963.), Alberta Lattuade ('Bez milosti' / Senza pietà, 1948.), Franca Zeffirellija ('Ukroćena goropadnica' / The Taming of the Shrew, 1967.; 'Romeo i Julija', 1968.), Marija Monicellija ('Proibito', 1954.; 'La grande guerra', 1959.), Francisa Forda Coppole ('Kum' i 'Kum II'), Kinga Vidora ('Rat i mir' / War and Peace, 1956.), Renéa Clémenta ('This Angry Age', 1958.; 'Plein soleil', 1960.), Edwarda Dmytryka ('Obsession', 1949.) i Eduarda de Filippa ('Milijunski Napulj'- 'Napoli milionaria', 1950.).

Najbliže je pak surađivao s Federicom Fellinijem, skladavši u periodu od 1952. do 1978. godine glazbu za sve njegove filmove. Suradnju su počeli na 'Bijelom šeiku' (Lo sceicco bianco, 1952.) i nastavili na filmovima 'Dangube' (I vitelloni, 1953.), 'Ulica' (La strada, 1954.), 'Slatki život' (La dolce vita, 1960.), 8½ (1963.), 'Rim' (Roma, 1972.), 'Amarcord' (1973.) te 'Proba orkestra' (Prova d'orchestra, 1978.), njihovoj posljednjoj suradnji. S Luchinom Viscontijem, Francom Zefirellijem i Eduardom de Filippom, osim na filmu, surađivao je i u kazalištu napisavši skladbe za njihove kazališne produkcije.