Poljska književnost na filmu

Program

Budući da poljskih filmova već desetljećima nema na našem kino programu, počela je blijedjeti i povijesna činjenica da je poljski film, kudikamo više nego neke razglašenije svjetske kinematografije, imao još itekako bogatu filmsku tradiciju koja je, uz primarnost proizvodnje, bila moćna i u domeni komplementarnosti. No, tu njezinu s pravom izborenu prepoznatljivost ne čine samo svjetski razglašena imena (Aleksander Ford, Andrzej Wajda, Jerzy Kawalerowicz, Andrzej Munk, Roman Polanski, Jerzy Skolimowski, Krzysztof Zanussi, Krzysztof Kieslowski), već i pregršt manje zvučnih, ali za Poljake ne manje važnih imena (Ryszard Ordynski, Jozéf Lejtes, Wojciech Jerzy Has, Kazimierz Kutz, Jerzy Passendorfer, Tadeusz Konwicki, Jerzy Antczak, Tadeusz Lomnicki, Wanda Jakubowska, Agnieszka Holland i Janusz Zaorski).

Dakako, poznato je da ta kinematografija posjeduje i jaku dokumentaristiku (pedesetih je utrla put poljskom „crnom filmu“), a o svjetski poznatim autorima animiranih filmova da i ne govorimo (Walerian Borowczyk, Jan Lenica, Miroslaw Kijowicz, Karel Zeman, Jerzy Kucia…). Mnogi drže Boleslava Matuszewskog utemeljiteljem filmologije kao teorijske discipline. Glumica Apolonia Chalupiec, pod imenom Pola Negri, stekla je status vampa; ikonu, pak, poljskog filma, tragično preminula darovita glumca Zbigniewa Cybulskog, mnogi u svijetu držahu Jamesom Deanom istočnoeuropskog filma.

Ciklus od šest filmova posvećenih ekranizacijama književnih djela nije proizvoljan; tek što su se s početka prošlog stoljeća bili naslutili određeni umjetnički potencijali u novom mediju, poljski autori su se odmah priklonili proznim ostvarenjima, poglavito onima Stefana Žeromskog i Henryka Sienkiewicza. Dvojica velikana poljskog filma, Aleksander Ford i Andrzej Wajda, upravo su plodnom suradnjom s piscima iz pedesetih bili potkopali toj kulturi nametnutu socrealističku matricu. Omnipotentni i u više razdoblja angažirano nazočni Ford filmom Petorica iz ulice Barske (1954), bio je smionim tretmanom delikventske populacije inaugurirao kritički (crni) pristup stvarnosti obilježenoj teškim ideološkim i socijalnim prijeporima. Ostajući na tom tragu, još je kritički izravniji filmom Osmi dan u tjednu (1958), snimljenom prema jednoj noveli buntovnoga mladca Mareka Hlaska (tada cijenjena i u nas). Odmah zabranjen, taj će film ugledati svjetlo dana tek nekoliko desetljeća kasnije. Podjednako se zdušno bio prihvatio razaranja nametnute rigidne retorike i mladi Andrzej Wajda, osobito trilogijom iz pedesetih. Čine je: Pokoljenje (nekonvencionalni prikaz sazrijevanja mladića u ratnim uvjetima), Kanal (sugestivna evokacija Varšavskog ustanka iz 1944.) i Pepeo i dijamanti (1958) koji – tretirajući po sudbinu zemlje presudni sukob između ideološki suprotstavljenih poljskih antifašista, potkraj Drugoga svjetskog rata – zapravo daruje kinematografiji kritički potentno i potresno djelo sugestivne vizualnosti. Film je realiziran prema romanu (i scenariju) Jerzyja Andrzejewskog. Wajda je i u kasnim sedamdesetima prošlog stoljeća filmom Obećana zemlja (1975), realiziranom prema romanu nobelovca Wladyslawa Reymonta, zadržao prepoznatljiv polemički diskurs.
Poljski se film istakao i u povijesnim spektaklima nastalim prema literarnim predlošcima (Križari, Faraon, Mali vitez…); tog se žanra, poslije autorski obojenih filmova (Pravi kraj rata, Noćni vlak, Majka Ivana Anđeoska), bio prihvatio i Jerzy Kawalerowicz: njegov je 160 minuta dugi Quo vadis (2001) ponajprije poznat kao najskuplji film u dugoj povijesti poljske kinematografije.
I na posljetku, bit će zanimljivo vidjeti je li Tadeusz Konwicki uspio pokrupnije monumentalno djelo Dolina Isse (1982), nobelovca Czeslawa Milosza (poznatiji po Zarobljenu umu), adekvatno prispodobiti zakonitostima ekrana.

Petar Krelja

Biografije redatelja:

Andrzej Wajda (Suwalki, 6. ožujka 1926.)

Poljski redatelj i scenarist. Isprva je studirao na likovnoj akademiji u Krakowu, a zatim diplomirao filmsku režiju u Lódźu (1953). Nakon što je asistirao Aleksanderu Fordu na filmu Petorica iz ulice Barske, iste godine (1954) snima cjelovečernji prvijenac Pokoljenje (Pokolenie), koji s filmovima Kanal (Kanal, 1956) i Pepeo i dijamanti (Popiól i diament, 1958) čini trilogiju. Slijede filmovi Pepeo (Popioły, 1965), Nevini čarobnjaci (Niewinni czarodzieje, 1960), Sibirska ledi Magbet (1962, SFRJ), Sve je na prodaju (Wszystko na sprzedaź, 1968), Lov na mušice (Polowanie na muchy, 1969), Pejzaž poslije bitke (Krajobraz po bitwie, 1970). U kazalištu je bio jednako uspješan te su neki njegovi filmovi ekranizacije njegovih predstava: Svadba (Wesele, 1973), Gospođice iz Wilka (Panny z Wilka, 1979) i Obećana zemlja (Ziemnia obiecana, 1975). Njegovi ostali važniji filmovi su Čovjek od mramora (Czlowiek z marmura, 1976), Bez narkoze (Bez znieczulenia, 1978), Čovjek od željeza (Czlowiek z źelaza, 1981), Danton (1983, u Francuskoj dobio Cezara za režiju), Kronika ljubavnih događaja (Kronika wypadków milosnych, 1986), Bjesovi (Les Possédés, 1988, u Francuskoj), Nastasja (1994), Pan Tadeusz (1999), Zemsta (2002) i trenutno posljednji, ratni Katyn (2007). Mnogi njegovi filmovi nagrađivani su na vodećim svjetskim festivalima, a 2000. je nagrađen Oscarom za životno djelo.

Aleksander Ford (Kijev, Ukrajina, 24. studenog 1908. - Florida, SAD, 4. travnja 1980.)

Poljski redatelj i scenarist. Prvi uspjeh postiže drugim igranim filmom Ulična legija (Legion ulicy, 1932). Zatim snima filmove Sabra (1934) i Put mladih (Droga mlodich, 1936), Ljudi s Visle (Ludzie Wisly, 1937), Granična ulica (Ulica graniczna, 1949) te biografski film Mladost Chopina (Mladość Chopina, 1952). Godine 1954. režira, po mnogima najuspjeliji film, Petorica iz ulice Barske (Piątka z ulicy Barskiej). Njegovi ostali važniji filmovi su Osmi dan tjedna (Osmy dzień tygodnia, 1958), spektakularni Križari (Krzyźacy, 1960), Prvi dan slobode (Pierwszy dzien wolnosci, 1965). Zbog jačanja antisemitskog raspoloženja u Poljskoj odlazi u SAD gdje snima Prvi krug (The First Circle, 1972), a potom u Izrael gdje snima film Mučenik (The Martyr, 1975).

Tadeusz Konwicki (Nowa Wilejce, Poljska, 22. lipnja 1926.)

Poljski scenarist, pisac i redatelj. Započinje filmsku karijeru filmom Posljednji dan ljeta (Ostatni dzien lata, 1958). Nakon toga režira Dušni dan (Zaduszki, 1962), Trenutak mira – epizoda Matura (Les Rideaux blancs, 1965), Salto (1965), Kako daleko, a kako blizu (Jak daleko stad, jak blizko, 1972), Dolina Isse (Dolina Issy, 1982). Za film Lawa Opowiesc o „Dziadach“ Adama Mickiewicza (A Tale of Adam Mickiewicz's „Forefathers' Eve“, 1989) dobiva specijanu nagradu žirija na poljskom filmskom festivalu 1990. godine. Kao scenarist istakao se u filmovima Jerzyja Kawalerowicza (Majka Ivana Anđeoska, Faraon i Austeria), a veoma je cijenjen i kao poljski poslijeratni pisac brojnih romana od kojih se, između ostalih, ističe Mala apokalipsa (1979). Godine 2002. dodijeljena mu je nagrada za životno djelo u sklopu poljskih filmskih nagrada.

Janus Zaorski (Varšava, Poljska, 19. studenog 1947.)

Poljski redatelj i scenarist. Studirao je na nacionalnoj filmskoj školi u Lódźu, gdje je diplomirao 1969. godine. Na početku karijere režirao je nekoliko kraćih filmova za televiziju, a za isti medij nastavio je snimati i kasnije, realizirajući razne TV serije i filmove. Tematski, režirao je uglavnom psihološke drame i komedije poput filma Awans (1974) koji je osvojio specijalnu nagradu žirija na poljskom filmskom festivalu 1975. godine. Veću pažnju privukao je filmom Majka Kraljeva (Matka Królów, 1983) osvojivši nagradu FIPRESCI na Berlinskom filmskom festivalu 1988. godine i Zlatnog lava na poljskom filmskom festivalu godinu ranije. Uslijedili su Baryton (1985), Jezioro Bodenskie (1986), Pilkarski poker (1989), Szczesliwego Nowego Jorku (1997), koji mu je donio nagradu za najboljeg redatelja na poljskom filmskom festivalu, te film Haker (2002).

Jerzy Kawalerowicz (Gwoździec, danas Ukrajina, 19. siječnja 1922. – Krakow, Poljska, 27. prosinca 2007.)

Godine 1948. završava Akademiju likovnih umjetnosti u Krakowu. Već prvim filmom Grupa (Gromada, 1952) postiže zapažen uspjeh. Slijede filmovi Celuloza (1954) i Pod frigijskom zvijezdom (Pod gwiazda frygijska, 1954), oba ekranizacije proze Igora Newerlyja. Pedesetih godina postaje umjetničkim direktorom grupe Kadr koja je proizvodila najznačajnije filmove prvog „zlatnog doba“ poljske kinematografije, te snima dva filma Sjena (Cien, 1956) i Pravi kraj velikog rata (Prawdziwy koniec wielkiej wojny, 1957). Veliki međunarodni uspjeh postižu filmovi Noćni vlak (Pociag, 1959) i Majka Ivana Anđeoska (Matka Joanna od aniolów, 1961) za koji dobiva specijalnu nagradu žirija na međunarodnom filmskom festivalu u Cannesu. Ostali filmovi su mu: Faraon (1966), Igra (Gra, 1968), koprodukcija Maddalena (1971, Italija), Smrt predsjednika (Smierc prezydenta, 1978), Susret na Atlantiku (Spotkanie na Atlantyku, 1980), Austeria (1983) koji mu donosi Zlatnog lava na poljskom filmskom festivalu 1984. godine; Jeniec Europy (The Europe Hostage, 1989), Bronsteins Kinder (The Bronstein's children, 1991), Za co?( Why?, 1996) i Quo vadis? (2001). Godine 2005. dodijeljena mu je nagrada za životno djelo u sklopu poljskih filmskih nagrada.

O glumcu: Zbyszek je čudo

Nije lako objasniti taj naš kontakt. Zbigniew Cybulski (poznat i kao Zbyszek Cybulski) u Pepelu i dijamantima stupio je na scenu u svojoj odjeći i s naočalama. Otišao je on u garderobu da se presvuče, ali izašao je u odjeći u kojoj je i došao. Glumci obično igraju uloge, a on je uvijek davao sebe cijeloga. On nije glumac koji se uljučuje u film, koji igra u filmu, on je naprosto ličnost koja vodi film. Imao sam dojam da ja moram raditi film onako kao što on radi, da ga samo snimim kad vidim što on radi, što iskazuje njegova individualnost. On je posjedovao stanovitu magiju, bio je osoba koja sigurno prelazi rampu. Kad snimatelj snima film obično fokusira na oči. To je teško objasniti mladim režiserima. Nije uvijek važna kompozicija kadra. Ona može postojati, ali mnogo je raznih detalja koji su također vrlo važni. Gledatelj vidi oči glumca i to se ne može promijeniti. Tajna je u glumcu. A to je ono što Cybulski nije imao samo u filmu. Imao sam priliku s njim raditi i dvije kazališne predstave. Bilo je to u Šeširu punom kiše (Kapelusz pelen deszczu /A hatful of Rain Michaela Vincenta Gazzoa Wajdin teatarski debi 1959. u Dramskom teatru u Gdanjsku). Cybulski je studirao u Krakowu, a tu smo i pripremali predstavu. Bilo mu je važno da to odigra sjajno. Započeo je briljantno, ali nakon pet minuta prekinuo je, došao na rampu i rekao: Ispričavam se, moram početi ispočetka. To nitko u kazalištu ne radi. To je bilo upravo nevjerojatno. Ali to je njegov stav: uradiš li nešto falš – novi start!

Važnost Cybulskog leži u činjenici da je on mladim generacijama „preveo“, objasnio rat, tragediju generacije koja je to preživjela, pokazavši ga u kategorijama i osjećajnostima bliskima mladoj generaciji i time je postigao da tragediju svoje braće i očeva osjete vrlo emocionalno. On je stremio idealima, vrijednostima. Tražio je vrijednosti u životu i odbacivao nametnuta rješenja, tražio ih je na upravo egzistencijalistički način.

Htio sam da Pepeo i dijamanti bude perfektan film, da bude tu nešto od freske, od monumenta, nešto čvrsto. Ali nisam to postigao. Bile su to godine kada sam se teško snalazio između teatra i filma. Pokušavao sam raditi nešto drugo. Studirao sam slikarstvo na Akademiji u Krakowu, ali se nisam mogao ni tome vratiti. Ne mogu raditi sam u kući, ne mogu ja sjediti i slikati. To je strašno. Treba za to imati čvrst karakter. A s ljudima je lako. Potpišem ugovor i moram raditi film. Imam obavezu.

Andrzej Wajda u emisiji „3 2 1… kreni“
TV Zagreb, prosinac 1978. izvadak iz knjige Nenada Pate