Majstor, majstor... - Ciklusi i festivali | Art-kino Croatia

Redatelj, scenarist i pisac Goran Marković prije nego li je debitirao socijalnom dramom iz života maloljetnih štićenika popravnog doma Specijalno vaspitanje (1977.) režijom se već čitav niz godina bavio na RTB-u, snimajući tv-filmove i serije te dokumentarne i muzičke emisije. Uspjeh prvijenca nastavio je komedijom iz urbanog miljea Nacionalna klasa do 785 cm³ (1979.), a potom je uslijedio niz filmova u kojima se redatelj poigravao s više žanrovskih obrazaca, kao što su komedija i socijalna drama u Majstori, majstori (1980.) i Tajvanska kanasta (1985.), film katastrofe i horor u Variola vera (1982.) te psihološka drama i horor u Već viđeno (1987.), gradeći u njima dosljedno ideju socijalne metafore. Između dviju adaptacija drama Dušana Kovačevića, Sabirni centar (1989.) i Urnebesna tragedija (1995.), smjestila se (autobiografska) komedija Tito i ja (1992.), možda i jedan od prvih postjugoslavenskih filmova. S raspadom istoimene države i provalom nacionalizma ojačao je društveno-kritički i aktivistički redateljev angažman, pa su u tom razdoblju nastali i zapaženi dokumentarni (Poludeli ljudi, Nevažni junaci i Srbija godine nulte) te igrani filmovi (Kordon i Turneja). Potom Marković snima filmove Falsifikator (2012.) i Delirijum tremens (2019.), koji nastaju, poput Turneje, na osnovu njegovih drama. Pored toga, iz vida ne treba izostaviti kako je autor posljednjih desetljeća na polju umjetnosti jednako tako angažiran i kao pisac (Male tajne, Beogradski trio, Doktor D., Zavod…). Osim iza kamere, Marković se nije libio stati i ispred nje, kako u vlastitim tako i u filmovima svojih kolega – Nedjelja (L. Zafranović), Miris poljskog cveća (S. Karanović), Balkan ekspres (B. Baletić), Lijepe žene prolaze kroz grad (Ž. Žilnik) – a pored onog praktičnog redatelj se bavio i pedagoškim radom, predajući režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, na kojem je stekao i zvanje professora emeritusa.