Trierove srijede - Ciklusi i festivali | Art-kino Croatia

Srijede u Art-kinu u ožujku i travnju provodimo uz jednako omraženog i jednako voljenog Larsa von Triera. Od prvog snimljenog (kratkog) filma ovog Danca prošlo je točno 50 godina, a on ne prestaje biti kontroverzan. Uvod u program Trierove srijede s posebnim naglaskom na filmski pravac Dogma 95 ponudit će filmski radnici Ivan Paić i Marijan Krivak.

LOW-FI LEKCIJA HIGH-BUDGET SUPREMACIJI Ili /// BEZ ŠMINKE (autor: Ivan Paić)

Dogme 95, po svojim mnogim bezšminkerskim odlikama, veoma je specifičan filmski pravac.  Predstavljen je i na osebujan, usmeno-ilustrativan,  iznenađujući  način u Parizu, 1995. (Lars von Trier) na prigodnoj internacionalnoj konferenciji  «Kinematografija prema svom drugom stoljeću» ( Le cinema vers son deuxieme siècle), a nastao je iz imaginativne,  impulsno hitre,  uzajamne mentalne radionice,  dvojice danskih redatelja, sada svjetskog ugleda, Lars von Triera I Thomasa Vinterberga. Inspirirali su se  referentnim esejem  «Une certaine tendance de cinema français», sjajnog francuskog «novovalnog« redatelja François  Truffauta, objavljenog u Cahiers du cinema u siječnju 1954. U Manifestu naslovljenom «The Vow of Chastity» («Zavjet čistoće»), u čijoj su se izradi pridružila još dva filmaša, Søren Kragh-Jacobsen I Kristian Levring, određena su kreativna i produkcijska pravila, unutar kojih se autori filmova moraju/trebaju kretati. Set donesenih pravila, mahom restriktivnih («ono što filmaš ne smije'),  bio je veoma hrabar izraz s  namjerom:  kreativno se oduprijeti , dovesti u pitanje i provocirati,  konvencionalnu filmsku, posebice  hollywoodsku  komercijalnu produkciju. Uskoro je pravac nadišao danske granice, proširivši se i prema  drugim zemljama svijeta, odnosno autorima koji su započeli filmski se izražavati, na koncepcijski veoma sličan način. Namjera je Manifesta  izjasniti se  na nepokolebljiv, čvrst I smion, koncepcijski jasan način o tomu u kojem pravcu se kinematografija mora kretati, u svrhu stjecanja povjerenja zahtjevnijeg dijela publike.. Autori Dogme 95, odričući se u cijelosti svojih, redateljskih zasluga («The Vow of Chastity», točka 10.), zauzimaju se za autorski kolektivizam u stvaranju filma, te tako postaju svojevrsni apostoli (moralizirajuće) etičkog-novozanatskog  pristupa filmskome djelu. Ciljevi pisaca novodonesenih pravila, usmjereni su u pravcu pročišćavanja  I zaštite autentičnog, realističnog filmskog izraza, svjesnim odbijanjem posvemašnje spektakularnosti, dominacije specijalnih efekata,  postprodukcijskih obrada kao i ostalih tehnoloških trikova. Redatelji Dogme 95, odbacujući  žanrovske omeđenosti, koncentrirani su na raznovrsnost tema,  razvoj  ponekad  nelinearne  priče, te na  glumačku izvedbu, jer smatraju da tako omogućuju  angažiran I emotivan pristup publike, koja je,  u suprotnom, sadržajno udaljena, otuđena i usmjerena isključivo prema raskošnom blještavilu produkcije. Deset  pravila stvaranja filmova, nipošto  nisu Sveto Pismo kinematografije, jer elemente ugrađene u ta ista pravila, pronalazimo u ranije nastalim, te – po svojim učincima – ekstraordinarnim, fundamentalnim stilskim pravcima poput New American Cinema, Cinéma Vérité, Direct Cinema, francuskog «Novog vala”, talijanskog neorealizma, ali  utemeljitelji novih „pravila čestitosti«, zacijelo, zauzimaju osobit prostor utjecaja,  posebice u danskoj pa onda i europskoj kinematografiji. Pritom izazivaju daljnja teoretsko-polemička razmatranja. Filmska produkcija 'dogmaša', ostavlja za sobom niz umjetnički uspješnih i značajnih filmova, pridodanih u ovom programu,  unutar kojih se nastoji promijeniti uloga gledatelja, ravnopravno s   ulogom izvođača, redatelja, glumaca, scenarista, dramaturga, pa onda i tehničkih asistenata svjetla, zvuka, sve  u cilju nastojanja da se filmska priča priopći onim medijsko-novoestetskim ,  kolokvijalno, «lirskim”  jezikom, koji nastoji biti blizak ljudima, njihovim stvarnim problemima, mišljenjima i osjećajima, ponekad preopterećenim, teško shvatljivim, inflatornim, perfekcionističkim, a nadasve  komercijaliziranim  ostvarenjima.  Jednostavno rečeno, aktivnost i rad pripadnika Dogme 95, (ovdje i sada,  danskih 'novovalovaca') suprotstavljanje je agresivnom filmskom visokotehnološkom neoliberalizmu, nudeći pritom odrednice i sadržaje, socijalno osviještenog – inovativnog, proširenog i dubljeg – medijsko-estetskog razmišljanja.

Prisega čestitosti ili… kako biti IDI(J)OTOM /// (autor: Marijan Krivak)

Četvorica danskih redatelja autori su posljednjeg filmsko-umjetničkog manifesta u 20. stoljeću. Lars von Trier, Thomas Vinterberg, Søren Krag-Jacobsen i Kristian Levring objavili su «Prisegu čestitosti», ili «Zavjet čistoće». U njemu nam nude – analogno mitsko-biblijskima 10 božjih zapovijedi – postulate za filmski realizam. Realizam? Da, da… upravo to, iako se čini da je tako nešto u samoj svojoj namjeri utopijski romantizam. Kroz 10 zapovijedi, pardon ZAHTJEVA provlači se vrlo prozaična težnja – da se dosegne ISTINA. Istina?Kako je, pak, tako nešto moguće u postmodernom svijetu pluraliteta i relativiteta svih vrijednosti, a ponajviše «istinitosti»? No, ovih 10 ZAHTJEVA treba čitati «uz dlaku».   
«Snimanje mora biti na (autentičnoj) lokaciji. U nju se ne smiju unositi rekviziti, niti je dopustiva (umjetna) scenografija» (1. teza). Ili, «Kamera treba biti nošena u ruci, snimanje se odvija tamo gdje se zbiva film» (3. teza).  
OK, tu ne bismo imali prigovora, ali «film ne smije sadržavati umjetnu akciju (oružje i ubojstva nisu dopušteni») teza 6; i dalje «žanrovski su filmovi nedozvoljeni» (8. teza)?? Čemu ovakva isključivost ako znamo da nema ništa začudnije – nestvarnije – od stvarnosti/istine?
Ipak, čita(j)mo ovaj Manifest «cum grano salis». DOGME 95 se želi oduprijeti komercijalizaciji, komodifikaciji, točnije porobljavanju i holivudizaciji umjetnosti filma. Ako još uvijek želimo film, odnosno kinematografiju kao medij i izričaj ljudskoga duha, ne smijemo pristati na ontološki, ali i etički poguban stav – anything goes. 
Kada von Trier i ostali kazuju da svatko može snimiti film pod ovim postulatima, oni proročki nagovješćuju suvremeni trenutak dva desetljeća kasnije. «Važniji mi je trenutak/moment od cjeline» – nije li to nepisano pravilo i video-zapisa s mobilnog telefona koji je primordijalni oblik filma hic et nunc?

Thomas Vinterberg snimio je prvi DOGME 95 film: Proslava (Festen, 1998.). Ovo je djelo, zapravo klasičan, gotovo «žanrovski» film obiteljske drame. Na svečanosti povodom 60. rođendana oca porodice otkrivaju se mračne tajne. Ipak, tek Idioti (Idioterne, 1998.) ostaju manifestnim svjedočanstvom cijeloga pokreta. Nota bene, priča u kojoj mikro-zajednica ljudi pokušava osvijestiti kolektivitet preko postajanja «idiotima» – idiotes (grč. onaj koji je sam, izoliran, neodgovoran društvu) – provokacija je ravna onoj što ju Diogen iz Sinope (iz bačve!) upućuje svim velikim likovima povijesti, a napose Aleksandru Velikom. «Dakle, tko si?», pita Diogen vojskovođu. Makedonski suveren odgovara: «Ja sam veliki kralj Aleksandar«. Diogen sasvim lakonski na to uzvraća: «Ja ću tebi reći tko sam ja, ja sam pas Diogen».
Na pitanje nekog holivudskog hit-makera i kreatora blockbustera upućenu njemu, von Trier bi mogao reći: ja sam Lars von Trier, dogmatski IDIOT!
Von Trier je nakon povijesnog  «Zavjeta čistoće», što ga je supotpisao sa svojim kolegama, ostao… idiotom! Lomeći valove, Plesao je u mraku. Njegov je Pasji grad bio djelo Antikrista. A von Trierov je odnos prema filmskoj umjetnosti bio onaj – Nimfomanke!  
Teorijski, DOGME 95 se suprotstavlja individualnom autorstvu i autorskoj politici; u praksi von Trier je ostao jednim od najvažnijih Autora danskog, europskog… svjetskog filma. 
Ne, ne… nije u svemu tome važno je li von Trier veći Autor od jednoga Antonionija, Godarda, ili Wendersa. Ili, pak, od Carla Theodorea Dreyera? Važno je da oni koji izdrže odgledati film(ove) ovoga Danca, nikad ne ostaju ravnodušnima. Emocionalni su to potresi jake magnitude. «Idioti su upravo takav film koji će vam, ako se uspijete priviknuti na njegov osiromašen, sirov i kaotičan stil, omogućiti da budete ne samo svjedok nego i sudionik dramatične, iskrene i uznemirujuće ljudske priče», reći će o Dogminu klasiku Juraj Kukoč.

Što nam je zapravo iza sebe ostavila DOGME 95? I, što nam zasigurno pruža svakim novim filmom von Trier? Radi li s tek o Nostalgiji? Da, da…on misli i kao Walter Benjamin i kao Andrej Tarkovski… ali što nam zapravo kazuje tim svojim «dogmatizmom»? 
Ne klanjajte se zlatnom teletu komercijalnog/holivudskog/blockbuster filma! Budite spremni ogoliti se do srži svoje egzistencije. Koliko god to bilo teško, ali suočite se s «cijenom ponosa», s istinom! Budite IDI(J)OTOM!
Cijena je to ponosa*, ili – ako naš hoćete – Zavjet čestitosti!