Siječanj u Art-kinu: MODERNISTIČKA VREMENA - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Kad se hrvatski multipleks hvali da mu se premijera razvikanog holivudskog blockbustera dogodila paralelno s onom u Los Angelesu, to baš i nije nekakvo čudo, jer bi to bilo isto kao da kažemo da mali Perica jede hamburger u Rijeci paralelno s malim Peterom u Los Angelesu. Ali kad kažemo da se velika retrospektiva Jacquesa Tatija dogodila u riječkom Art-kinu gotovo paralelno s njegovom retrospektivom u prestižnom newyorškom MOMA, to je već nešto. Razlika je tek u tome da je atrij MOMA-e krasila originalna maketa kuće iz Tatijeva klasika 'Moj ujak' i to u prirodnoj veličini, dok naš mali atrij na žalost nije pogodan za takve sulude instalacije (nešto slično dogodilo se prije par godina u atriju hotela 'Excelsior' na Lidu gdje je tijekom venecijanske Mostre bila izložena gotička scenografija Burtonova animiranog filma 'The Corpse Bride').

Tatijeva komika može stati rame uz rame s Chaplinom i Jerryjem Lewisom. Iako je riječ o različitim senzibilitetima, združuje ih nevjerojatna ljubav prema burleski i gegu, s time što Chaplinova 'moderna' vremena u Tatijevu slučaju postaju 'modernistička', bilo da se ti gegovi događaju u idealiziranom ambijentu francuskog provincijskog ljetovališta na obali Atlantika ('Odmor gospodina Hulota') ili u International Stile interijerima staklenog grada koji su inspirirali brojne 'hip' dizajnere ('Playtime'). Njegov mitski karakter gospodina Hulota koji se ne odvaja od svoje lule i kišnog ogrtača, za Tatija je ono što je za Blakea Edwardsa bilo inspektor Clouzot. On je čovjek u vječnom pokretu. A njegov inovativni i krajnje fluidni arsenal gegova uzdigao je njegova kreatora u 'demokratskog' vizionara i jednu od ključnih ikona filmskog modernizma.

Mehanizme tatijevskog gega reciklira i 'O'Horten' norveškog pjesnika tišine Benta Hamera, strukturiran kao niz iščašenih vinjeta o ljubavi, smrti i smislu života, iako njihov ton pomalo bazdi i na Kaurismakija (promatrati lik starog pijanca koji se hvali da može voziti auto slijep). Hamerova stoička mizanscena krajnje je čista i precizna, a slike joj se doimlju kao da su istrgnute iz neke knjige ilustriranih pripovijedaka. Poput autorova umirovljenog inžinjera Odda Hortena koji napušta željezničke tračnice i izgubljeno tumara ledenim Oslom u potrazi za aerodromom, sličnoj galeriji portreta izgubljenih u vremenu i prostoru pripada na neki način i Judeova 'Najsretnija djevojka na svijetu' koja osvaja na lutriji auto i zauzvrat pristaje snimiti reklamni spot firme koja je sponzorirala izvlačenje. Da je to bio hrvatski film, a ne još jedan genijalni izdanak rumunjskog filmskog čuda, ona bi valjda završila pod kotačima jurećeg vlaka, osim ako se ne zove Štefica Cvek. Judeova Delia ima posve drukčije ideje o vlastitoj sreći, za razliku od predatorskog svijeta konzumerizma koji ju je pokušao usrećiti. A na kraju vrućeg ljetnog dana kad se reklamno snimanje završi, ona će ipak učiniti prvi mali korak prema svom cilju.

Ljeto je doba u kojem se odvija i radnja simpatičnog indie rom-coma '500 dana ljubavi' debitanta Marca Webba koji se pretvorio u ultimativni web fenomen, osmišljen kao neka vrsta glazbene ljubavne poruke koju svi želimo primiti i napisati. Dok Webb slijedi njegove ljubavnike, neodoljivu Zooey Deschanel i zaljubljenog činovnika Josepha Gordona Lewitta, autora ne zanima toliko 'hoće-li-oni-ili-neće' nego 'zašto-ne-mogu', pri čemu se naracija doima kao da je stavljena u mikser u kojem svaki pokret mora biti rekontekstualiziran, a sve zato da bi nam autor pokazao koliko je potrebno iskrenosti da bi se reklo 'ljubav je bol'.

Inače, u Art-kino nam se vraća i 'Coco Chanel' s mottom 'propustili ste, pogledajte'. A dogodit će nam se i hrvatska premijera povijesne ekstravagancije 'Sveti Georgije ubiva aždahu' Srđana Dragojevića snimljene prema istoimenoj antiratnoj drami Dušana Kovačevića, poznatijeg i kao scenariste kultnih srpskih komedija 'Maratonci trče počasni krug' i 'Ko to tamo peva', ali i histeričnog Kusturičina 'Undergrounda' koji se poput 'Sv Georgija' više tretira kao 'slučaj' nego kao 'film'.