Veljača u Art-kinu: OŽILJCI RATA, TIJELA I DUŠE - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

U doksu 'Selo jednog čovjeka', autorov ujak Semaan El Habre jedini je preostali stanovnik libanonskog sela, jer je građanski rat prisilio seljake na bijeg. Jedino društvo prave mu njegove životinje i sjećanja. Ožiljci koje je na njegovoj duši ostavio rat nisu vidljivi na prvi pogled. A njegov život u tom selu duhova doima se idiličnim. Ali ožiljci će postepeno isplivati na površinu. Ožiljci krajolika, povijesti njegove obitelji i njegovi osobni ožiljci. Film je to o zemlji rastrganoj između zaborava i sjećanja, horora i ljepote, boli i poezije. Veliki film o ožiljcima i posljedicama rata, ali i pokušajima prihvaćanja bolnih uspomena.

I drugi doks na našem programu, 'Duhovi Cite Soleila', prekriven je ožiljcima. Riječ je o filmu koji u ovim za Haiti itekako teškim i bolnim vremenima, naprosto vapi za repriznim prikazivanjem. Oni koji su ga već vidjeli u Art-kinu sada će ga gledati posve drukčijim očima. Što se dogodilo s njegovim akterima zvučnih imena poput Winsona 2Pac Jeana, Jamesa Billy Petit Frerea i Eleonore Lele Senhis? Jesu li i oni ovih dana osuđeni na pite od blata da bi preživjeli i tragaju li još uvijek za glasovima preživjelih članova bandi pod ruševinama? Nakon razornog potresa koji je pogodio Haiti, nijedan film toliko ne vapi za sequelom kao što su to 'Duhovi Cite Solieila'.

Ali to nisu jedini filmovi čija je epiderma i duša izbrazdana ožiljcima. U dugoočekivanom 'Antikristu' Larsa Von Triera, ožiljci krivnje razaraju genijalnu Charlotte Gainsbourg, nakon što joj je beba otpuzala do prozora dok je ona vodila ljubav s mužem, da bi se skrhana od boli povukla s njime u usamljenu šumsku kolibu u potrazi za Edenom u nadi da će zajedno zaliječiti rane i prebroditi bračnu krizu. Ali Freud je mrtav. Zato Von Trierov ekstremni formalizam nema ništa s psihologijom. Bergmana zamjenjuje Strindberg. A bergmanovske krhotine razbijene čaše ugurane u vaginu, sada zamjenjuju ožiljci vaginalnog sakaćenja. Ali pokazati rezanje klitorisa škarama 150 godina nakon 'Pjesama o Maldororu', 35 godina nakon 'Saloa' i čitavu jednu vječnost nakon Bataillea? Za Boga miloga! Zato se 'Antikrist' može promatrati i kao neka vrsta remakea 'Prizora iz bračnog života' drugim sredstvima. Ali priroda preuzima stvari u svoje ruke. 'Priroda je crkva Sotone' kaže Von Trierova junakinja. S druge strane, junakinja 'Mlijeka tuge' stavlja u vaginu krumpir da bi se zaštitila od muškaraca. A rane na njenoj duši zapravo su ožiljci svih onih silovanih Peruanki, žrtava nasilja pomahnitalih paravojnih hordi. No, tu još uvijek nismo završili s ožiljcima. U duhovitom 'Rickyju' queer estetika nadrealnog Francoisa Ozona i njegova fascinacija drugotnim sada se manifestira u ožiljcima na leđima jedne bebe, kojoj će izrasti anđeoska krila. A u 'Neka uđe onaj pravi' ožiljci su ni manje ni više nego vampirski, kad postaje jasno da je introvertiranom dječaku lakše suočiti se s prijateljičinim vampirizmom nego očevim homoseksualizmom, samim time što mu je ona pomogla da se hrabro suoči s učenicima koji su ga maltretirali, pri čemu režiser vraća arhetipu vampirske besmrtnosti njegovu poetsku čvrstoću i snagu mita. Jer, 'Neka uđe onaj pravi' je sve ono što razvikani 'Sumrak' nije. Pametni, smireni i fino izbalansirani vampirski teen film.

Hladnoću snijegom prekrivenog Stockholma ('Neka uđe onaj pravi') jedino je nadmašio emotivno ledeni mikrokozmos jednog protestantskog sela na sjeveru Njemačke u Hanekeovoj 'Bijeloj vrpci', kao što je neočekivan i hladan njen 'denouement'. Zlo je ono što ljudi čine sami sebi. To mogu biti ožiljci malih dječjih sadizama ili teror svećenika tijekom obiteljske večere u eri uzbibanoj Kantovim moralom.

Uz sve ove filmove s ožiljcima koji su pokupili najvažnije nagrade na prestižnim festivalima, od Cannesa do Berlina, a koje prikazujemo u ciklusu 'Kinomanija u gostima', jedan od vrhunaca veljače u vašem i našem Art-kinu definitivno je Ciklus japanskog filma, neka vrsta male povijesti japanske kinematografije. Kakav bi to bio Ciklus japanskog filma kad ga ne bi krasio ožiljak od samurajske sablje? Barem simbolično. U nevidljivom remek-djelu kultnog Kinji Fukasakua 'Fall Guy', autora čiji opus Tarantino štuje poput božanstva, izblijedjela zvijezda chambare pristaje za par hiljada jena da mu tijelo postane izrezbareno novim ožiljcima u ulozi kaskadera. U 'Kamikaze taksiju' ožiljke zamjenjuju modrice s kojima se vraćaju svi koji su doživjeli bliski susret s mladim yakuzom koji podvodi kurve visokorangiranom političaru. U Kitanovom 'Djeca se vraćaju', modrice i ožiljci posljedice su okršaja u boksačkom ringu. U još jednoj iščašenoj kronici o sazrijevanju, 'Zločesti momci iz Kishiwade' Kazuyuki Izutsua, čija je preostala dva nastavka triptiha režirao kultni Takashi Miike, priča je smještena na ulice zla radničkog predgrađa Osake. A u 'Sumnji' s genijalnom Kaori Momoi, adaptaciji krimi romana slavnog Seicha Matsumota, ožiljci su intimnije prirode.