Siječanj u Art-kinu
Balerine
Dragan Rubeša: 11.01.2019.
Kad se prije 32 godine u New Yorku dogodila američka premijera Suspirije Daria Argenta, kritičar John Simon opisao je njegov maniristički komad kao „horor film koji je totalni horor od filma jer u njemu nitko i ništa nema nikakvog smisla“. Guadagninova nova Suspiria zamjenjuje Freiburg berlinskim kišama i sivilom. A Goblin zamjenjuju partiture Thoma Yorka (Radiohead). Lik koreografkinje sada portretira Guadagninova muza Tilda Swinton kao klonirana Pina Bausch. A naivna Susie Bannion izgubljena u svijetu baletnih cipelica i coprnica je Dakota Johnson. Zato Guadagninov komad nije ni prequel ni 'prepisivanje' Argentova komada. To je krajnje osobno ljubavno pismo napisano autoru kojeg on voli. U njemu ima puno više Guadagnina nego Argenta, s prizvukom Fassbindera i Zulawskog (Possession). Iako su njegove dame, počevši od Jessice Harper (heroina originalne Suspirije) i Angele Winkler (Izgubljena čast Katarine Blum) do Renee Soutendijk (Verhoevenovi Spetters) i Ingrid Caven, prije svega svedene na objekte kulturalne prepoznatljivosti. A transformacije Tilde Swinton sežu od insektoidne dame s ogromnim naočalama do starog židovskog psihijatra (nemojte dopustiti da vas zavara portal IMDb koji navodi da ga glumi Nijemac Lutz Ebersdorf, jer je to izmišljeno ime, kao i njegova lažna biografija).
U baletnom svijetu ambijentirana je i Djevojka Lukasa Dhonta. Ali ovdje je riječ o ponešto drukčijem hororu. Onom koji se događa njegovu teenbaletanu s tjelesnim karakteristikama hermafrodita koji traži svoje mjesto pod suncem i želi biti djevojka poput svih drugih, skrivajući penis iza ljepljive trake u bolnim seansama uoči odlaska na baletne lekcije, dok prelazi Rubikon predugih i napornih psiholoških priprema za operaciju promjene spola. Iako ono ekstraordinarno u filmu nije samo gluma androginog Victora Polstera, već posvećenost i predanost junakova samohranog oca koji ga podržava u njegovoj borbi.
Posve drukčiji 'ples' odrastanja događa se u redateljskom debiju glumca Paula Danoa (Divljina) koji uključuje razmještanje fraktura, bolnih poput onih u Suspiriji i traganje za fotografijom koja će zaustaviti vrijeme i estetski potvrditi krizu Obitelji. Jer, Dano je od Truffauta i Todda Haynesa puno toga naučio, ne bi li pronašao savršeni 'amerindie' balans između krajolika, prostora i intime. Treba mu vremena da ostavi tragove koje nije lako prepoznati
Pleše se i u Noéov u Klimaksu u energičnoj Step Up maniri. Pleše se i u Ligi egzotičnih plesačica (Revija History Film Festival) koja sondira svijet burleske iza čijih se šljokica prečesto kriju seksizam i siromaštvo („Feminizam nije kad prodaš vlastitu dušu i vaginu za vjenčani prsten“, kazat će njegova vedeta Judith Stein). A pleše se i u Hladnom ratu Paweła Pawlikowskog kao tipičnom primjeru hladnog EU formalizma. Samo što klasični balet zamjenjuje folklorni ansambl u kojem pleše autorova heroina, zaljubljena u njegova ravnatelja koji je lutao selima i magnetofonom bilježio stare etno napjeve. On će u bijegu od komunizma okončati najprije u Njemačkoj, a potom u Parizu. Ona ostaje u Poljskoj. On je u pedesetima posjećuje u Jugoslaviji gdje je nastupao njen zbor. Kasnije će se nanovo susresti na njegovoj pariškoj adresi. Jer, film je to o granicama ljubavi i umjetnicima u egzilu, čiji je prosede dostatno 'retro'. A u Glazbenoj ljubavi Jessea Peretza, granice ljubavi zamjenjuje tajna internetska prekooceanska romansa jednog glazbenika i neodoljive Rose Byrne.
I kao što se jeka Nicka Hornbyja, ali i jeka piščeva romana High Fidelity, osjeća u svakom kadru Peretzova filma, tako u Brešanovu komadu Koja je ovo država imamo prepoznatljiv dodir njegova scenariste fetiša Mate Matišića, čija je recentna suradnja već postala svojevrsni brend. U Brešana, otimači (skoro izgubljenog) kovčega još uvijek čekaju da im kažu gdje su zakopani njihovi sinovi poginuli u ratu, čekajući na razmjenu. Od grobara napraviti Tuđmana. Iako znamo da Matišić aludira na njegovu inverziju. No iako se vjerovalo da će Brešan snimiti još jedan komad o našim Gazdama s obzirom na njegovu dvorsku promotivnu lokaciju, on to nije. Tek se pojava Gorana Navojca okruženog prepariranim lovačkim trofejima na neki način referira na Vidoševićev goranski budoar.
Balet u Paklenoj naranči Stanleya Kubricka koju prikazujemo u programu posvećenom kultnim filmovima, igra na koreografije ultranasilja, uz partiture Beethovena i Wendy Carlos, rođene kao Walter Carlos. A balet izvode članovi bande predvođeni sadističkim Malcolmom McDowellom. Jer, živjeti s filmom znači suočiti se s brutalnim uvodnim kadrom Kubrickova komada u kojem filmsko platno postaje zrcalo. No, kako vrijeme prolazi tako se taj film sve više pretvara u onaj famozni Kubrickov monolit, neku vrstu totema sociopolitičke satire, koja će kasnije biti toliko puta imitirana i reproducirana, pretvarajući nasilje u meta-teatralnu orgiju hiperkromatskih scenografija i širokokutnih distorzija.