Berlin, Asuncion, Mumbai, London - KAOTIČNO - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

'Tu se u biti radi o neznanju. To je pošast naše škole', kaže jedan od aktera dirljivog i krajnje potresnog doksa Valentine Road u režiji Marte Cunningham, referirajući se na tragičnu istinu koju ni puno stariji od njega nisu bili u stanju artikulirati, konkretnije, što znači biti gej u malom californijskom gradu. To je na svojoj koži osjetio Lawrence King, čiji je najveći grijeh bio taj da je jednog dana poželio doći u školu u visokim potpeticama, zamolivši učenike da ga od sada zovu 'Latisha'. Oni koji na Kingov slučaj reagiraju poput učenika s početka teksta, obilježit će Dan tišine stavljanjem selotejpa preko usta. To su oni rijetki dječakovi kolege koji su bili spremni izboriti se za neki bolji svijet od onog koji su im stvorili odrasli. Ali ne i Kingov ubojica, 14-godišnji Brandon McInerney koji je bilježnicu volio oslikavati nacističkim simbolima i koji je drugima jedino mogao ponuditi nasilje. Jedina nastavnca koja nije bila ljuta na Kinga, poklonivši mu haljinu koju je nosila na vlasitoj maturalnoj zabavi, danas radi u Starbucksu.

Motiv netolerancije korišten je i u dinamičnom filmu Čefuri raus! Gorana Vojnovića, snimljenom prema režiserovu istoimenom romanu. Samo što Californiju zamjenjuje Slovenija, konkretnije, ljubljansko naselje Fužine, a gejeve zamjenjuju 'došljaci', čiju nesigurnu svakodnevnicu inkarnira njegov narator, talentirani košarkaš koji sanja kako će jednog dana postati Marko Air Đorđić, iako je on pripadnik druge generacije 'čefura', koja je stasala u vremenu u kojem je taj izraz izgubio sociološki subverzivni naboj i postao 'bezopasan'.

Za razliku od aktera doksa Valentine Road, junak Schillingova filma Oh, Boy (Ajme meni), živi u seksualno tolerantnijoj sredini. Niko je pripadnik berlinske kaotične, nesigurne i dezorijentirane mladeži, koji sudjeluje u fragmentarnoj jazzy odiseji po berlinskim hipsterskim barovima, alternativnim teatrima, filmskim setovima i golf igralištima, osluškujući tuđe ispovijesti i brišući tuđe suze, iako mu ne pada na pamet mijenjati sudbine i modificirati stvarnost, već ih tek pokušava pomno istražiti.

Čak dva filma koja se prikazuju tijekom veljače u našem i vašem Art-kinu bave se motivom dostave u urbanom kaosu. U 7 kutija Paragvajca Juana Carlosa Maneglie, čija dinamika kadra puno duguje Meirellesovu Božjem gradu, brzi i žestoki 17-godišnji mladac koji životari u kaosu gradske tržnice, upada u velike nevolje nakon što mu život zagorča dostava sumnjive pošiljke od sedam drvenih kašeta nepoznatog sadržaja. A u Pogrešnoj dostavi, limene kutijice s ručkom koje zabunom bivaju dostavljene usamljenom činovniku pred penzijom, postaju svojevrsni romantični i slasni nadomjestak za hladne ljubavne SMS poruke. Poput Asunciona u 7 kutija, tako je i Mumbai u 'Pogrešnoj dostavi' grad kaosa i sveopće vreve, gdje ljudi žive tako užurbano da moraju sjeckati povrće u vlaku kako bi skratili pripremu večere kad se vrate doma.

Urbani kaos portretira i kultni Terry Gilliam u Nultom teoremu. Možemo li uopće pronaći usamljeni kutak u kaotičnom svijetu u kojem živimo? To pitanje proganja junaka autorova futurističkog komada koji živi u ruševinama londonske crkve uništene u požaru jer njeni 'gnostički monasi' nisu htjeli prekinuti zavjet šutnje i uzviknuti 'Vatra!'. Uglavnom komunicira s virtualnom psihoterapeutkinjom Psiho-Rom (još jedna u nizu recentnih sumanutih transformacija Tilde Swinton, sada s perikom a la Thatcher). Gdje pobjeći iz pastelnog kaosa Londona nalik ogromnoj sali za pachinko? Jedino rješenje krije se u virtualnoj laži tropskog otoka čije su vedute pretvorene u oživjelu foto-tapetu.

Iz Berlina, Ascunciona, Mumbaija i Londona odlazimo u imotski kamenjar u kojem akter sjajnog doksa Gangster te voli u režiji Nebojše Slijepčevića, ostavlja posao parketara da bi se posvetio spajanju usamljenih srca. Ne, to nije tek obični crowdpleaser, već ozbiljna studija o mentalitetima, seksizmu, ksenofobiji i kompleksnoj prirodi ljudskih odnosa u miljeu kojim dominiraju znojem natopljene majice crne legije ('To su malo ograničeni ljudi. Ja tu ne vidim neke bistrine velike').

Dašak mitske newyorške institucije Anthology Film Archives donosi nam Jerry Tartaglia, koji je u svojim avangardnim filmovima istraživao kvir estetiku, pornografiju, nacizam, AIDS, zlo, ljubav, homofobiju, religiju, relevantnost trača i seksualnost, često se pitajući što je bit filma i što je filmska istina. Dok preispituje gej identitete i njihov medijski tretman, koristi pulsirajući footage u rasponu od Geneta do Bette Davis i slika s vijetnamskog ratišta.