Beskonačno gradiranje sivog - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Vječna kiša. Njažni zagrljaj blata. Težina, fizičko biće. Crno i bijelo, ili beskonačno gradiranje sivog. Takav 'haiku' možda najbolje opisuje začudni opus mađarskog sineaste Bele Tarra. Njegov Satantango koji traje 450 minuta Susan Sontag je gledala čak 13 puta i rekla je da joj nijednom nije bilo dosadno. Za Gusa Van Santa on je najznačajnija figura u povijesti filma. Najnoviji Tarrov film Torinski konj traje samo 150 minuta i niti u jednom trenutku nije mi bio dosadan. Očekujte dakle hrpu sporih halucinantnih kadrova uz nezaobilazne partiture Mihalyja Viga čije čelo para gustu maglu koja je poput koprene prekrila panonsku pustu. Naravno, povijest je dobro upamtila Nietzcheovu sudbinu, ali nikad nismo mogli saznati što se kasnije dogodilo s tvrdoglavim konjem s torinske ulice kojeg je slavni filozof zagrlio kako bi tom gestom zaustavio kočijašev bič. U Tarrovoj pusti ostaju konj, kočijaš i njegova unuka. Ali slavnog filozofa nema. Žena izlazi po vodu. Ona pomaže djedu pri odijevanju i kuha mu večeru. Snažna oluja mrsi joj kosu i čini nam se kao da je ta crno bijela sekvenca animirana a ne fotografirana. Dani prolaze u monotoniji dugih kompozicija kadra koju nakratko prekidaju dolazak gosta na rakiju i siluete Cigana na horizontu koji im kradu vodu. Kako je napisao slavni francuski filozof Jacques Ranciere u svojoj knjizi Les temps d'apres (Vrijeme od poslije) čije ćemo hrvatsko izdanje predstaviti nakon projekcije Torinskog konja, a u kojem se autor poziva na širok spektar referenci, od Schoppenhauera i Flauberta do Starog i Novog zavjeta – Tarrov opus u stvari govori o 'boli ponavljanja' (Ranciere je lani u riječkoj 'Molekuli' održao predavanje povodom izdavanja njegove knjige Učitelj neznalica).

Poput Tarrovih junaka, tako i junaci u filmovima Michelangela Antonionija malo komuniciraju. Fluidne kompozicije poluindustrijskih krajolika uz obalu rijeke Po okupane melankoličnim zvukovima glasovira koje smo upoznali u njegovu Kriku (Il grido) prikazanom u vašem i našem kinu u sklopu ciklusa Alide Valli, možda su najbliže Tarrovim 'teškim' i sivim mađarskim vedutama. Ali to je bila Antonionijeva najranija neorealistička faza. Ubrzo se prometnuo u možda najglamuroznijeg filmaša kojeg je iznjedrio talijanski film. U dekadi između Avanture (1960) i Zabriskie Pointa (1970) njegov je autorski chic bio ekvivalent talijanske firmirane dizajnerske odjeće. Slavni kritičar Andrew Sarris volio ga je zvati 'Antoniennui'. Italo Calvino i Alberto Moravia naprosto su obožavali tog elegantnog pjesnika sterilne arhitekture i loših veza. Njegov je vrišteći modernizam provokativno 'mod'. Kad je jednom ušao u studio slikara Marka Rothka, rekao mu je da obojica 'stvaraju djela koja govore o ničem, ali s krajnjom preciznošću'. U autorovim seminalnim filmovima pojavljuje se njegova muza Monica Vitti. U radikalnom remek-djelu Pomračenje upoznat ćemo ju u možda najsjetnijem izdanju, dok jednog ljubavnika zamjenjuje drugim u liku brokera Alaina Delona (tako prokleto aktualne burzovne scene filma svedene su na suludi teatar apsurda). U Crvenoj pustinji, ona je neurotična supruga direktora tvornice koja baulja na rubu ludila industrijski zagađenom Ravenom, alergična na svijet (njen prototip upoznat ćemo kasnije u liku Julianne Moore iz Haynesova filma Safe). A u Noći ona se upušta u avanturu s piscem Marcellom Mastroiannijem, čija žena Jeanne Moreau flertuje s plejbojem, iako autor ne postavlja svoje junake u širi politički kontekst. Kao i u gotovo svim Antonionijevim filmovima, tako je i ovdje ljubav praktički nemoguća.

Inače, sado-mazo freakovi doći će na svoje s filmskim adaptacijama djela Charlesa Dickensa, kojima obilježavamo 200 godina od rođenja tog slavnog britanskog pisca koji je ušuškan u toplini viktorijanskog salona izmišljao u kakvu će bjedniju, mračniju i vlažniju rupu smjestiti svoje dječje junake i koliko će udaraca batinom otrpjeti njihova guza. Ciklus obuhvaća i dvije različite ekranizacije Olivera Twista, onu gotovo nevidljivu nijemu s početka dvadesetih u režiji Davida Franka Lloyda i onu poznatiju s autorskim pečatom Carola Reeda (Oliver!) koja je nakon Trećeg čovjeka bila prilično neočekivani autorov odabir. A dostatnu dozu sadomazohizma podarit će nam i ciklus lascivnog Kena Russella, koji kulminira s campovskim prosedeom Demona u seriji masturbirajućih opatica, svećenika na mukama i razuzdanih prinčeva (za scenografiju je bio zadužen Derek Jarman). 

Ovaj 'blasfemični' niz nastavlja i suludi Posljednji cirkus Alexa de la Iglesie u kojem jedan groteskni unakaženi klaun s licem a la Joker i mitrom na glavi ukradenom u katedrali sije smrt po ulicama Madrida. Meta mu je Francova desna ruka, monstruozni Blanco Carrero, ogromni križevi na brdu uključeni. A monstrumi i demoni ukazuju se i u Zečevićevu Neprijatelju u kojem grupa vojnika iz jedinice za razminiranje doživi u ruševinama uništene tvornice bliski susret sa šejtanom za kojeg nisu posve sigurni je li on 'naš' ili 'njihov'. No, koliko god je autor često naglašavao da ga je inspirirao Carpenterov Stvor, čini mi se da njegov onostrani prosede puno više duguje školi Kristijana Milića (šifra: Živi i mrtvi).

Russellova barokna, krajnje nedisciplinirana i brojnim simbolima nakrcana adaptacija rock opere grupe The Who (Tommy) funkcionira i kao neka vrsta preludija Festivalu dokumentarnog rock filma poznatijem kao DORF čije će ovogodišnje izdanje biti prilično bučno, nekako više u znaku eksperimentalne elektronike nego rocka, naravno, ako pojam rocka koristimo u užem značenju, s izletima u bečku elektronsku underground scenu (Vinil – Priče iz iz bečkog podzemlja), preko ljetne turneje berlinskog DJ maga (Paul Kalkbrenner – A Live Documentary), pa sve do suludog švedskog tandema Simonsson & Nilsson čiji Sound of Noise (Zvuk buke) baš i nije klasični doks, već proširena (igranofilmska) verzija njihova kultnog kratkiša Glazba za jedan apartman i šest bubnjara u kojoj se njegovi 'glazbeni teroristi' koji gradom siju nered i kaos izvodeći na različitim gradskim lokacijama avangardne numere bizarnih naziva ('Doctor, Doctor, Gimme Gas - In My Ass') nađu na meti gluhonijemog detektiva, pri čemu nismo posve sigurni da li je naziv njihova filma hommage Simonu & Garfunkelu (Sound of Silence) ili Robertu Wiseu (Sound of Music). Za razliku od ludih Šveda, riječanka Danica Mravčević Jurišić koja nastavlja niz riječkih autorica čije smo radove već predstavili u vašem i našem kinu (Željka Sukova, Morana Komljenović) u portretu Radmile Matejčić (Čitanje grada) ipak čita jedan grad u ponešto suptilnijim i elegantnijim tonovima.

Iz već tradicionalnog Ciklusa frankofonskog filma valja izdvojiti Congoramu Philippea Falardeaua, čiji autor baštini tradiciju slavne frankofonske škole kanadskog filma (Denis Cote, Denis Villeneuve), iako su moje simpatije na stralni genijalne Julie Bertucelli (Drvo) koja je u društvu uvijek izvrsne Charlotte Gainsbourg potegnula čak do Australije da bi nam pokazala kako se jedno drvo smrti čiji korijeni rauzaraju temelje jednog uspavanog posthipijevskog doma, pretvara u drvo života. Uostalom, Gainsbourg je jedna od rijetkih glumica koja na velikom platnu žaluje sa stilom.