Disco, euforija i neon - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

„Prvi put sam gledala 2001: Odiseju u svemiru na velikom platnu u Parizu. Znamo da se njena priča odvija u svemiru, ali nisam očekivala tako neobičnu refleksiju o humanosti. Nisam bila sigurna jesam li shvatila autorovo misteriozno filozofiranje o crnom monolitu. Ali sam sve to prihvatila. Danas je teško imitirati jedan jedini kadar iz tog filma, jer je on tabu, totalni privatni teritorij. Njegovi specijalni efekti bili su neka vrsta koreografije, za razliku od ovih danas koji ne proizvode iste fizičke dojmove“. Tim riječima opisala je Claire Denis svoje prvo iskustvo gledanja Kubrickova komada koji prikazujemo u programu Kultno kino. U prvom satu filma pravi protagonisti su majmuni; njihovo otkriće oružja, njihovo vježbanje ubijanja i borba za opstanak. Tada će se dogoditi možda najpoznatiji montažni rez u povijesti filma, kad se njihova leteća kost pretvara u svemirski brod, transformirajući daleku prošlost u daleku budućnost. Pleistocen zamjenjuju Bowmanova svemirska misija, arogantni HAL 9000 i astralni fetus. Simbolizam i spektakl, filmski modernizam i pop-art nikad nisu bili tako blizu, u kontemplativnom zagrljaju svega što nas okružuje.

Osam godina nakon što se u newyorškom Ziegfield Theatreu dogodila premijera Kubrickova komada 2001: Odiseja u svemiru, Tony Manero postaje kralj bruklinske diskoteke 2001 Odyssey u groznici subotnje večeri. Njemu su Manhattan i mitski Studio 54 tada bili dio neke druge planete. Tom klupskom institucijom pozabavio se doks Matta Tyrnauera koji pokazuje kako je jedan legendarni disco u kojem je na ulazu vladala diktatura, a na plesnom podiju demokracija postao dio newyorške mitologije u razornom spoju ekscesa i kriminala. Svi su bili tamo. Liza i Cher. Capote i Warhol. Mick i Bianca Jagger. Zaboravimo na kokain. Prava droga Studija 54 zvala se celebrity. Zato je Studio 54 tulum koji nikad ne prestaje i na kojeg nikad nećete biti pozvani ako niste dovoljno lijepi, trendy i slavni. Lokacija na kojoj je transgresija postala tek još jedan luksuzni brend.

Ono što je za Studio 54 bio disco & soul, to je za nevidljive Scorseseove Ulice zla bio rock. Riječ je o jednom od rijetkih komada koji je tako sjajno integrirao rock u strukturu priče. Dovoljno je promatrati Harveya Keitela kako na najavnoj špici hoda uz zvuke The Ronettes sniman 16mm kamerom ili De Nirov solo ples uz Mickey's Monkey. Dobili smo dakle kvintesencijalni newyorški film, režiran bez daha i krajnje energično, začinjen britkim dijalozima, bukom, neonom, mazohističkim mačizmom, katoličkim nemirima i adrenalinskim nasiljem.

I dok su se na ulazu u taj newyorški hram disca gužvale tisuće ljudi po snijegu i kiši u nadi da će proći strogu kontrolu na njegovu ulazu, usamljeni Alex Honnold (Free Solo) pokušava bez užadi u totalnoj koncentraciji osvojiti El Capitan, legendarnu stijenu u Nacionalnom parku Yosemite. Njegovu tišinu može zaustaviti tek jedan pogrešni korak ili zalutali orao. Ta ista pogreška može značiti i kraj filma, dakle, smrt njegove zvijezde i njegovo napuštanje filmskog kadra kojim on suvereno vlada, nalik superheroju čija se jedina snaga krije u ludilu rizika. Iako Honnold priznaje da se najviše voli penjati po svojoj dami.

U najnovijem komadu Ne ostavi traga, ekstraordinarna Debra Granik (šifra: Zimska kost) napušta planine Missourija i uranja u šume nedaleko Portlanda, iako njene dominantne preokupacije i dalje ostaju voda, zrak, zemlja i vatra. Bliske zonama koje je Sean Penn istraživao U divljini, nalik mračnoj bajki u kojoj nam se hladnoća i strah uvlače pod kožu, kao da gledamo neki doks. A u Izvještaju o Sari i Saleemu Mujada Alajana, Honnoldovu opasnu stijenu zamjenjuje jedan opasni zid u čijoj se sjeni događa zabranjena ljubav palestinskog dostavljača peciva i frustrirane izraelske vlasnice kafića. Oboje su u braku: on s trudnom Bisan, a ona s pukovnikom izraelske vojske. Seks se događa na stražnjem sjedalu njegova vozila u bijegu od životnih pritisaka, a onda on biva optužen za krijumčarenje izraelskih prostitutki na Zapadnu obalu. Prva pločica njihova krhkog domina pokrenut će u tom moralno kompleksnom komadu lanac sumnji i tenzija u ludilu ortodoksnih zakona. Iako je sve to bio samo seks.

Ponešto drukčije simetrije koristi Jon S. Baird u biopicu Stanlio i Olio s bravuroznim Johnom C Reillyjemi Steveom Cooganomna bulevaru sumraka, pokazavši nam kakav bi holivudski biopic doista trebao biti. Ali to je i iskreni hommage jednom velikom holivudskom glumačkom paru i njihovoj umjetnosti smijeha. Krajnje minuciozan u načinima na koje rekonstruira metode njegovih gegova, Bairdov komad ne prekriva pepeo vremena. On nije ni klasični biopic poput Attenboroughova Chaplina; to je prvenstveno melankolični ples dvojice umjetnika koji nisu mogli opstati jedan bez drugoga. Precizan i strastven u isti mah.

U elegantnoj adaptaciji istoimenog romana Iana McEwana (Na plaži Chesil), Dominic Cooke slijedi nemire, seksualne strahove i represije jednog para, prateći ih u hotelsku sobu, da bi ih potom razdvojio, transformirajući film u beskrajno očekivanje. Sudbina razdvaja i lezbijski par određene dobi u Nasljednicama, Paragvajca Marcela Martinessija, nakon što Chiquita okonča u zatvoru zbog pronevjere, dok njena partnerica Chela počinje zarađivati za život prevozeći starim Daimlerom dizelašem imućne matrone na bolničke preglede i kartaške seanse. Iako njena nova veza neće donijeti željeno oslobađanje.