Dobar tek! - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

U Beskonačnom nogometu, Corneliu Porumboiu promatra monotonu svakodnevicu službenika u poglavarstvu rumunjskog provincijskog grada, koji sanja kako će učiniti revolucionarni iskorak u genezi fudbala, razvivši teoriju na granici apsurda čiji je cilj ubrzati loptu, a ne pokrete igrača. On postaje neka vrsta rumunjskog Guardiole, promatrajući nogomet kao geometriju u prostoru, ali i devijantni birokrat koji tretira sport kao definitivnu ilustraciju planifikacije. Zato se autorova bravuroznost krije u onom lucidnom i ležernom ludilu koje ključa ispod sive i kompaktne epiderme svakodnevnog. Je li tvoja utopija politička?, upitat će autor svog aktera. Istinska utopija je ona koju sanja Porumboiu, e da bi se opet vratio na nogometni stadion, kad odustaje od kontrole nad slikama, koristeći špicu sportske emisije ukradenu s You Tubea.

Poput apsurdnih teza koje pokušava elaborirati akter Porumboieva doksa, tako se i slavni tenor u doksu Rona Howarda (šifra: Pavarotti) doima poput nekog evangelističkog misionara nalik Herzogovu Fitzcarraldu, koji se zatekao u Amazoniji da bi držao propovijedi Indiosima. Sanja o nastupu u onom istom teatru u kojem je nastupao Caruso. Ali teatar je zatvoren. Netko će mu ipak otvoriti njegova vrata, da bi potom zakoračio na pozornicu i izveo ariju A Vuchella koju je skladao Francesco Paolo Tosti prema stihovima D'Annunzia, koji obožava deminutive. Enormno i minijaturno. To su paradoksalni kontrasti na koje igra Howardov portret u kojem se jedna epopeja sudara s melodramom.

U najnovijeg Almodóvara (šifra: Tuga i slava), febrilnog i katarzičnog u isti mah, portret ustupa mjesto autoportretu. Film bi se mogao preimenovati u Sve o Almodóvaru. To je njegov Osam i pol, s Banderasom na mjestu Mastroiannija. Sjećanja na Marilyn u Nijagari. Sjećanja na majku koja pere rublje na obali rijeke. Sjećanja na kino njegove mladosti koje je mirisalo na urin i jasmin. Sjećanja na golo tijelo naočitog zidara kojeg je kao dječak promatrao iz prikrajka kako u kanti ispire tragove cementa. On ga uči pisati. Zidar će mu zauzvrat nacrtati portret. No njegove frakture više su unutarnje, kad tuga i slava postaju dva lica iste žudnje. Ostao mu je tek prah heroina koji je počeo konzumirati pod stare dane iz znatiželje, posve izgubivši kontakt s vlastitim emocijama.

Almodóvar bi se svidio ekscentrični vampirski komad Osame Favzija Raj palih anđela koji će filmski uveličati literalnu večer posvećenu egipatskoj spisateljici Mansouri Ez-Eldin i libanonskoj spisateljici Zeini G. Halabi. Iako je riječ o adaptaciji romana brazilskog pisca Jorgea Amada. A mitska Lebleba koja glumi u Favzijevu filmu, bila je velikom Chahineu ono što je Almodóvaru bila Sara Montiel. Dostatnu dozu grotesknog podario nam je i iznimni Marco Ferreri čije apokaliptično Veliko žderanje prikazujemo u raskošnom 35mm formatu, samo zato jer je Aldo Paquola to tražio. S analognim prdežima koji odjekuju u Ferrerijevoj orgiji žderanja, jebanja i menopauzalnog samosažaljenja (kritičar Anton Bitel opisao ga je kao art-fart satiru). Nije ni čudo da je talijanski film ignorirao tog subverzivnog sineastu, da bi ga ubrzo prigrlili francuski ekscentrici. Urbane legende kazuju da je nakon pariške premijere Ferrerijeva komada, Catherine Deneuve odbila tjedan dana pričati s njenim tadašnjim dečkom Marcellom Mastroiannijem koji u tom filmu portretira pilota Alitalie. Dobar tek!

Nakon konzumiranja Ferrerijeve perverzne haute cousine, ne preostaje nam drugo nego da očistimo želudac gorko slatkim Ozuovim zelenim čajem s rižom (šifra: Okus zelenog čaja s rižom). I Ozu često koristi kadrove jednog stola. Ali ne kao fererrijevski prostor žderanja, već kao prostor pomirenja. Iako on napušta tatami i izlazi na ulicu, promatrajući aute i vlakove (prisjetimo se Hou Hsiao-hsienova Cafe Lumiere), salone za pachinko, utakmice baseballa i teatar. I Ozuova seminalna Tokijska priča započinje i završava s vlakovima, kao nježni podsjetnik na prolaznost vremena i distancu koja razdvaja dvije obiteljske generacije.

I dok Ferreri igra na ultimativnu neprobavljivost visoke kuhinje i kapitalizma, Grímur Hákonarson u Mlijeku pokazuje da poljoprivredna kultura ne može egzistirati bez filmske kulture. Samo što ovnove sada zamjenjuju krave. U borbi protiv monopola mljekarskih zadruga, Hákonarsonova heroina priziva Erin Brockovich. Razlika je tek u modelu pobune, jer potonja preferira američki individualni model (pojedinac je dovoljan da spasi zemlju), dok prva spomenuta baštini europsku tradiciju kolektiva (snaga je u zajedništvu). Njena pobuna jako bi se svidjela bendu KUD Idioti koji bi joj rado izveli Bandieru Rossu pored nekog islandskog vulkana. Jer, glazba u vašem i našem Art-kinu i dalje svira. S prisjećanjem na Tustu, to sretno dijete pulske pankerske scene.