Dvoje, troje i nešto više - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

David Hockney obožavao je slikati bazene. Slikao je Petera kako izlazi iz Nickova bazena. Promatrao je japansku kišu kako udara o njegovu površinu. Promatrao je njihove plesne ritmove koji se mijenjaju ovisno o boji neba i dubini bazena. Dva mladića u bazenu, Hollywood. Hollywoodski bazen i palma. I tako unedogled. U Vikendu Andrewa Haigha, Russell radi kao spasilac na bazenu. Estetika kojom Haigh fotografira Russela nedvojbeno je hockneyevska, samo što nismo u Hollywoodu već u onom istom Nottinghamu u kojem je ambijentiran Reiszov gej klasik Subotom uvečer nedjeljom ujutro. U Toma Tykvera (Troje), Adam će u sličnom prostoru javnog bazena izdrkati Simona. U Silvia Soldinija (Želim nešto više) kćer zove oca koji na bazenu vježba klince plivajući s maskom za ronjenje. 'Srijedom sam na bazenu', kaže on ljubavnici. A u Heitora Dahlie čiji je film Sasvim slučajno uvršten u Ciklus iberoameričkog filma, oko bazena luksuzne vile i na plaži posthipijevskog Buziosa paradira raskošni kontingent brazilskih Lolita u badićima (kao i u Soldinija, i ovdje imamo motiv preljuba, dok autorova prelijepa 14-godišnja heroina pokušava sabotirati očevu vezu s ljubavnicom, špijunirajući ih u njihovu ljubavnom gnijezdu na stijeni).

Dvoje i troje. Kratki susreti, ljubavni trokuti i skrivene ljubavi. 'Strejteri će otići u kino gledati filmove o ratu i izbjeglicama, ali o gej seksu ni u ludilu', kaže junak Haighova Vikenda. U Vikendu ima puno gej seksa i senzualnih krupnih planova. U njemu ćemo vidjeti i najljepšu snimku sperme na muškom trbuhu. Ali to nije 'gej film' a još manje 'gej pornić'. To je film koji uvelike nadilazi granice gej geta. U njemu se mogu prepoznati svi, bez obzira jesu li oni gej, strejt ili nešto između. Mnogi kritičari opisali su ga kao gej verziju Linklaterova romantičnog diptiha Prije svitanja/'Prije sumraka. Nakon serije dostatno mračnih filmova (Bratstvo, Drugi anđeli, Ljepota), Queer Momenti napokon se okreću ponešto vedrijim temama i pristupaju gej romansi iskreno i realno. To je prokleto istinita romansa. Njeni obični akteri koji se slučajno susreću u gej klubu, postaju svjesni da su ljubav i seks tek aspekti pregovora u emotivnom odnosu koji se razvija. Ako traume i postoje, one su naglašene diskretno u prekrasnoj sekvenci u kojoj Glen 'glumi' partnerova oca da bi inscenirao obiteljsko outanje koje mu se nikad nije dogodilo jer je kao dječak završio u domu.

Poput Haighove 'dvojice' tako su i Tykwerovo 'dvoje' jako cool. Hanna i Simon. Nedostaju im još samo brak i djeca. Ali 'dvoje' će ubrzo prerasti u 'troje'. U njihov život ulazi Adam. Adam ulazi u Hannin krevet. Ali Adam ulazi i u Simonov krevet. Pritom Tykwer poput legendarne mu Lole trči od jedne slike do druge, od jednog prostora do drugog, od jedne emocije do njena antipoda. U Tykwerovu filmu imamo sve. Rođenje i smrt. Žudnju i bolest. Razumijevanje i usamljenost. Rutinu svakodnevnice i iluziju bijega. Tykwerov 'Troje' furiozni je i eklektični komad u kojem se izmjenjuju stilovi, rješenja, jezici, figure i tonovi. U završnici ostaje tek kvadratura kruga. Ili još bolje (ljubavnog) trokuta. Čisti geometrijski film. Demonstrirati određeni teorem koji započinje s određenim elementima i slijedi preciznu hipotezu. Promatrati par koji malo pomalo gubi životnu energiju u naletu libertinskog impulsa sublimiranog u liku Adama. Prvog muškarca, još prije izvornog grijeha. Ali za razliku od Truffauta u kojeg su se Jules, Jim i Catherine poigravali sa suštinom života i izgubili, Simon, Adam i Hanna nisu izgubili ništa, možda i zato jer se suština života nalazi negdje drugdje, izvan njihova trokuta.

Slični trokut ali bez kvirovske hipotenuze, događa se i u Soldinijevu filmu Želim nešto više. Ana živi s Alessiom. Biti uz strpljivog i obzirnog Alessia svakoj normalnoj osobi bilo bi i više nego dovoljno, barem ako teži za nečim nepostojećim što se zove 'idealni' brak. Ali Ana želi nešto više iako ni sama ne zna što. To 'više' ili barem 'mršavije' pronašla je u Domenicu, koji živi u braku poput nje i ima dvoje djece. Odgovornost i bijeg. Neobuzdanost osjećaja. Kaprici duše. To su motivi koji opsjedaju Soldinija. Ostaje pitanje što nedostaje Ani i Domenicu? Treba im (lažni) bijeg u izgubljenu mladost i povratak u prošlost koji je praktički nemoguć jer oboje pate pod teretom subotnjih odlazaka u shopping centre i organiziranih vikenda s prijateljima.

Ali tu ne završavaju naši neobični Art-kino parovi. U Bagremima jedan stari kamiondžija mora dijeliti ograničeni prostor svog kamiona s nepoznatom ženom i njenom bebom na dugom putu od Asunciona do Buenos Airesa. Veliki je to film u kojem se izmjenjuju pogledi, nježnosti i male životne filozofije. U Caranchu Pabla Trapera, odnos tijela i automobila naizgled priziva Cronenbergov Sudar, minus seksualni užici, dok njegov korumpirani junak zaljubljen u liječnicu inscenira sudare i zarađuje na tuđim režiranim ozljedama u zemlji u kojoj je bolničko osiguranje pretvoreno u profitabilnu industriju. A u izvsnoj Jane Eyre, naš stari znanac Cary Fukunaga (sjetimo se njegova filma Sin nombre), zatekao se u posve različitom ambijentu, pokazujući što znači sintagma 'odabrati vlastiti put' u seriji fragmentarnih vinjeta u kojima se život autorove heroine (neodoljiva Mia Wasikowska) promatra poput misterija. No, kad joj se dogodi prava romansa s misterioznim Rochesterom (neodoljivi Michael Fassbender), kamin uključen, ona je itekako svjesna socijalnih ograda i dobi koje ih razdvajaju, pa njihova ljubav postaje 'nerealna', gotovo na granici paranoje.

Ovu romantičnu notu Art-kina razbija tek lik starice u etnografskom preludiju prvog doksa Milča Mančevskog (Majke) koji se pozabavio slučajem monstruma iz Kičeva, inače novinara Vlade Taneskog, koji je ubijao i silovao da bi imao o čemu pisati. Kad su dotičnu bakicu upitali da li su u njeno vrijeme cure morale ući u brak nevine, ona im odgovori, 'Kuro kraja nema!' Ljubav, ah, ljubav.