Glazba i dalje svira - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Petzoldova muza Nina Hess nije samo iznimna glumica već i sjajna pjevačica. Nedavno je kod Joolsa Hollanda nastupala kao gostujući vokal s Manic Street Preachersima. A u Petzoldovu 'Phoenixu čiji je koscenarist nedavno preminuli sjajni njemački sineast Harun Farocki, ona glumi pjevačicu u noćnom klubu koja biva deportirana u Auschwitz. Nakon oslobađanja treba joj novo lice. Ali to nije ono isto lice koje je trebao Bogart u Noćnom prolazu Delmera Davesa. Umjesto da se odluči na odlazak u Palestinu sa sestrom, ona će radije pokušati vratiti svoj položaj i identitet na ruševinama poratne Njemačke koja ju je nastojala istrijebiti. Time Phoenix postaje film ideja i snažnih emocija, još klaustrofobičniji od Petzoldova prethodnika (Barbara) u kojem joj je partner također bio Ronald Zehrfeld. Jer, njena se heroina poput feniksa diže iz pepela, ali ga ne može isprati s lica. Zato je to film u kojem stvarnost i njena 'replika' postaju jedno tijelo. Refleks u kojem 'vrijeme postaje ideja nemoguće budućnosti', kako to navodi Lena u pismu. Zato je kasno pričati o ljubavi jer je od nje ostao tek simulakrum.

Glazba i dalje svira u našem i vašem Art-kinu. Ne samo u Petzoldovu klubu Phoenix. U iznimno atraktivnom filmskom segmentu Impulse festivala vidjet ćemo dva sjajna glazbena filma. Doks Floriana Habichta Pulp: Film o životu, smrti i supermarketima čiji se footage odnosi na finalni koncert tog benda održan 2012. u Sheffieldu, puno je bliži estetici Kena Loacha nego klasičnom glazbenom portretu. Zato taj komad nije samo film o Pulpu već i film o njihovu Sheffieldu. U tom filmu, ono 'odakle si' postaje ono 'tko si', dok autora više zanimaju svakodnevne i nimalo glamurozne aktivnosti članova benda, promatrajući Jarvisa Crockera kako mijenja gumu, kao što i njegov bubnjar Nick Banks trenira lokalni ženski nogometni klub u kojem igra njegova kćer. Tu je i njihova klavijaturistica Candida Doyle koja priča kako joj je u ranoj mladosti dijagnosticiran reumatoidni artritis, što je pomalo atipično za jednu rock zvijezdu, jer se ta bolest najčešće percipira kao 'bolest staraca'. Habicht također susreće Terryja, prodavača novina u kiosku lociranom ispred tržnice Castle u kojoj je Crocker nekad prodavao ribu (tržnica se zatvorila nedugo nakon što je film snimljen).

S druge strane, u Franku Lennja Abrahamsona, čiji je sumanuti nadrealni prosede rastrgan negdje na pola puta između ironije i melankolije, imamo bizarnog glazbenika Michaela Fassbendera koji nakon Gladi i Sramote nastavlja komunicirati tijelom i gestama, samo što mu je sada lice skriveno iza ogromne maske od kaširanog papira. Iako ta maska na prvi pogled priziva duo iz Daft Punka koji je na slični način skrivao identitet disco kacigama, Abrahamsonove filmske i glazbene reference sežu u rasponu od Wesa Andersona do Iana Curtisa, ali i Franka Zappe i Captain Beefhearta koji je od vlastitog života također volio konstruirati mit. Riječ je dakle o ultimativnom komadu za SXSW škvadru, pa nije ni čudo da Fassbenderov bend prima poziv za svirku na tom 'it' festivalu u teksaškom Austinu.

Fini preludij Impulsu predstavlja glazbeni doks Alexa Gibneya U potrazi za Felom (Finding Fela), koji se bavi životom i političkim angažmanom slavnog nigerijskog glazbenika Fele Anikulapoa Kutija. Iako se priča o toj ključnoj figuri Afrobeata treba zagrijati da bi Felu napokon ugledali na pozornici, jer je početna neočekivano duga minutaža filma rezervirana za njegova broadwayskog 'dvojnika' Sahra Ngaujaha koji uvježbava mjuzikl o njemu. A antiratni aktivizam njegove iznimne glazbene karijere koja je uz brojna hapšenja tekla paralelno s brojnim nigerijskim građanskim ratovima, fino korespondira s našim programskim anti-fa akcentom. Od nacizma (Phoenix) do neonacizma (Srce lava). Taj isti nacizam i njegove aveti propituje Urlich Seidl (U podrumu) kroz grupu naoružanih staraca koji se zalažu za rasne zakone, ne bi li pokušali obraniti austrijski nacionalni identitet od fantomske invazije prljavih 'stranaca', te kroz lik muškarca koji u podrumu čuva fotografije Duhrera i štuje Fuhrera. Kad je naime riječ o austrijskim podrumima, oni najčešće prizivaju 'sindrom Kampusch', iako je Seidl otišao korak dalje, pa njegovi podrumi postaju blindirani teatri groteske, čije kreature snimljene u prepoznatljivoj frontalnosti postaju sterilni zamorci njegova bizarnog laboratorija. Na tim istim tragovima kreće se i Kornel Mundruczo u Bijelom bogu čiji se filmski naziv referira na Fullerova Bijelog psa, dok katarzična pobuna budimpeštanskih pasa lutalica u kojoj Haneke (Vrijeme vukova) susreće Disneya (Ružni jazavčar), priziva autoritarnu prirodu Orbanove krajnje desnice i njen rasistički odnos prema 'drugosti'. A neku vrstu (američkog) fašizma, koji se manifestira u odnosu Moći i tehnologije, propituje i lucidni Citizenfour Laure Poitras kroz famozni slučaj Snowden, pri čemu se onaj 'four' odnosi na četvrti amandman američkog ustava koji bi trebao zaštititi građane od arbitrarnih upada u njihovu privatnost.

I, last but not least, tu su i dva jeziva pogleda na sjebane obitelji, kroz užase katoličkog fundamentalizma (Križni put) i vontrierovskog pakla (Druga šansa) koji uporabom mehanizama emotivne manipulacije propituje publiku što je ispravno, a što pogrešno, moralno prihvatljivo i neprihvatljivo, dostojno druge šanse ili ne.