Herkul naše mladosti - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Učitelj i njegov učenik. Provokatori par excellence i ultimativni arthouse miljenici. Michael Haneke i Markus Schleinzer. Smrt i bolest tijela i psihe. Zato Haneke (Ljubav) već na samom početku stavlja karte na stol, fotografirajući mrtvo tijelo starice okruženo cvijećem. Ima nečeg neizmjerno dirljivog, ali i krajnje perverznog u promatranju umornih tijela Jean-Louisa Trintignanta i Emmanuelle Riva (nedavno smo ju vidjeli u puno mlađem izdanju u Hiroshima mon amour prikazanom u sklopu Resnaisova ciklusa), dok se on pokušava suočiti s njenim nezaustavljivim mentalnim i fizičkim propadanjem. Kao da nas autor tjera da na izlasku iz dvorane napišemo vlastitu oporuku, poigravajući se s našim privatnim žaljenjima i neizrecivim gubicima. Hanekeova mizanscena svedena je na okrutni kammerspiel izoliran u elegantnom pariškom stanu. A tijela ostaju vječno izgubljena u pornografiji boli, svedena na manijakalne kontorzije, gdje jastuk zamjenjuje nadgrobnu ploču. Zato je Ljubav film bez ljubavi.

S druge strane, Schleinzer u Michaelu igra na strategiju sindroma Natasche Kampusch kroz još jedan lik pedofilskog predatora koji o sebi pokušava stvoriti sliku 'normalne osobe' i biti poput drugih, dok drži u kućnom zatočeništvu svoju žrtvu, povremeno odlazeći s njom u šetnju. Završnica je tipično henekovska, što i ne čudi jer je Schleinzer odabirao dječje protagoniste za Bijelu vrpcu, iako je za Michaela odabir glavnog dječjeg lika bio puno teži, pa je jedna majka napustila audiciju glavom bez obzira kad joj je režiser rekao da joj ne može obećati da će zaštititi njena sina, te da nije isključeno da ga zbog te uloge neće zadirkivati u školi. Ipak, Schleinzer se u filmu više ponaša poput sudskog kroničara nego poput sineasta, jer tjera publiku da sama donese vlastiti sud, čime lukavo bježi od vlastite odgovornosti i mišljenja.

Da siječanj u vašem i našem kinu ne bude baš toliko morbidan i depresivan, pobrinule su se tri komedije dijametralnih prosedea. U Vili, belgijski trio igra na provjerenu formulu 'dva Marxa' – Groucho (burleskni pristup) plus Karl (anarhomarksizam nadrealnog). U genijalnom Danku anđelima, Ken Loach u suradnji s kućnim scenaristom Paulom Lavertyjem nastavlja tamo gdje se zaustavila Mackendricova neodoljiva Ealing komedija Whiskey Galore!, dokazavši kroz zgode i nezgode grupe uzdignutih kilteva koji pokuašavaju sjebati sistem da je i dalje suvereni vladar britanskog proleterskog humora, iako u liku Alberta ne zazire od simpatičnih i iskreno jednostavnih vulgarizama bliskih hollywoodskoj moronskoj komediji. A legendarni Radivoje Lola Đukić (Nema malih bogova) vraća nas u bolje dane balkanskog proleterskog humora kroz grimase Mije i Čkalje.

Nostalgiju priziva i peplum Pietra Franciscija Herkules i kraljica Lidija uvršten u žanrovski razbarušeni, ali jako emotivni Ciklus filmova koje su voljele naše bake i djedovi, iako su u slučaju Herkula njegovi najvjerniji fanovi bili oni koji su i prije njegove jugoslavenske premijere shvatili da nikad neće postati djedovi, konkretnije, svi oni gejevi zatočeni u ormaru bivše Juge kojima je već sam pogled na nabildani torzo Stevea Reevesa izazvao erekciju. Franciscijev komad nabildanog campa za čije je specijalne efekte bio zadužen mitski Mario Bava, poziva se ni manje ni više nego na Sofokla i Eshila, iako njegov engleski naziv Hercules Unchained priziva i najnovijeg Tarantina (šifra: Django Unchained), doduše u peplumskom, a ne u blaxploatacijskom diskursu. Zato je Franciscijev Hercules puno više queer od gej drame Davida Lamberta Iza zidova (Hors les murs - ReeQueer Momenti), čija nas mizanscena ubrzo počinje žuljati i iritirati poput metalne spravice koju je autorov lik albanskog imigranta Ilira nataknuo u zahodu željezničkog kolodvora na spolovilo svog belgijskog ljubavnika Paula.

Iz Poštanskih kola Johna Forda koji se može smatrati prvim modernim vesternom, preselit ćemo se u Posebna ambulantna kola Sofije Iliana Mateva čiji prosede puno duguje Smrti gospodina Lazarescua. A na programu imamo još jedan doks, Bauerov Che - novi čovjek u kojem je uporabom dosad neviđenog found footagea slavni revolucionar definiran žudnjom stvaranja povijesti, iako je najbolja scena posvećena Fidelu, ona u kojoj dječak s njegovom lažnom bradom nosi natpis 'Estoy con Fidel!' dok Cheovi 'bradati ljudi' sa svih fronti ulaze u Havanu.

U goste nam opet dolazi i Rade Šerbedžija, ali ne u još jednoj ulozi ruskog mafijaša, već istarskog ribara Beppa koji se skrasio u Chioggi na venecijanskoj laguni, impregniran mirisom netom ulovljenih canocchia (šifra: Shun Li i pjesnik). Njegova usamljena duša spojit će se s usamljenom dušom kineske šankerice u oštariji u koju je često zalazio (glumi ju Zhangkeova muza Zhao Tao), što će upaliti fitilj malomišćanskih ksenofobija. Ispijmo jednu 'ombru' u čast njihove (nemoguće) ljubavi.