Krvavi tereti povijesti - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Broj leševa računali smo prema broju glava. Pedeset tri cela leša i još tri glave, kazat će policajac u doksu Dubina dva Ognjena Glavonića. Uz mrtvo tijelo djevojčice pronašli su i njenu UNICEF bilježnicu s crtežom cvijeta i kućice. Bila su to tijela kosovskih Albanaca koja su u tajnosti kamionom-hladnjačom prebačena u Srbiju, gdje su trebala biti zakopana u masovnu grobnicu. Tom stravičnom događaju autor se nanovo vraća u igranofilmskoj formi s Teretom u kojem vozača kamiona portretira smireni Leon Lučev. Vozač će usput pokupiti tinejdžera koji poput brojnih njegovih vršnjaka pokušava pobjeći iz tog sveopćeg ludila i beznađa nesigurne budućnosti i započeti novi život u Njemačkoj. Jer, veliki je to film u kojem ni najsnažniji mlaz šmrka nije u stanju isprati po naredbi tragove recentne povijesti ovih prostora. Jer, tragovi ostaju u duši.

Krvavim teretima povijesti i putevima barbarizma bavi se i ekstraordinarni Radu Jude u filmu Ne zanima me ako u povijesti ostanemo zapisani kao barbari, koji puno duguje ostavštini Claudea Lanzmanna. Samo što motiv genocida preuzima formu nepopustljivog filma u opsesivnoj potrazi za povijesnom istinom. U autorovu fokusu je redateljica koja na centralnom bukureštanskom trgu priprema spektakl o povijesti Rumunjske, u isti mah edukativan i subverzivan, vezan za epizodu masakra židovskih civila u Odesi tijekom Drugog svjetskog rata. Poput Glavonića, i Jude se prisjeća jednog masakra. Samo što su zločin počinili bojnici Iona Antunescua, rumunjske varijante Pavelića, koji je surađivao s nacistima i kojem se pripisuje fraza iz naziva filma. Koristeći strogo brehtovski pristup, suptilan i refleksivan u isti mah, Jude podastire priču na više nivoa koji se reflektiraju u zrcalu. Jer, kako to kaže jedan od njegovih protagonista: Čitav svijet prisjeća se Hirošime, ali nitko nije napisao roman 'Nagasaki, mon amour'. Poput Godarda, Jude vjeruje da film postoji da bismo o njemu razmišljali. Iako je istinski motiv filma banalizacija horora/zla.

I junakinja komada Na putu u režiji Joachima Lafossea nalazi se poput Glavonićeva junaka on-the-road. No, njena avantura u koju kreće u društvu sina bliža je retorici vesterna, dok istražuju bespuća Kirgistana. Ona se bori protiv svojih demona. On baš i nije previše raspoložen za razgovor. Sinov izgubljeni iPod. Ples kao provizorni trenutak sreće, oslobođen od etnografske retorike. U krajoliku koji se nalazi u stadiju permanentne mutacije, dok mijenja boje i oblike. Poput živog pijeska u koji su upali njihovi konji.

Kamion Dušana Makavejeva skrivao je drukčiji teret. Sačekivao ga je utorkom i petkom. Teret se sastojao od filmskih rola. Jednu od tih rola uzeo je i mladi Makavejev, taj možda naj(od)važnijih agitatora s ovih prostora. Nazivali su ga slobodnim radikalom filma. Riječ je o autoru čiji se opus može sublimirati onim famoznim: Drugovi, jebite se rado, koji na balkonu izgovara Milena Dravić u filmu W.R. Misterije organizma, čija je ideja bila načeta još tijekom autorova studija psihologije, kad se Makavejev zainteresirao za radove Wilhelma Reicha. Jugoslavenski segment priče uključuje dvije slobodoumne cimerice (Milena Dravić, Jagoda Kaloper) i sovjetskog umjetničkog klizača Vladimira Iljiča (Ivica Vidović), čiji se seks izmjenjuje s gerilskim akcijama njujorškog anarhiste Tulija Kupferberga i transvestitom Jackie Curtis. Penisu u erekciji urednika porno magazina Screw, jukstaponiran je footage Staljina koji govori da je prva faza komunizma uspješno okončana. A u Nevinosti bez zaštite, lik bravara Dragoljuba Aleksića, tog akrobata Nove Srbije generala Nedića, izaziva one koji vjeruju da je sve ovo trik, tarnsformiran u totalnu eksploziju pop arta.

No, ako je Slobodan Šijan smatrao kratkiš Pečat Dušana Makavejeva s Jovanom Ćirilovom jednim od prvih jugoslavenskih vampirskih filmova, vašem i našem Art-kinu dogodit će se Herzogov Nosferatu s crnim plaštom Klausa Kinskog i gotičkom Isabelle Adjani u ulozi Lucy. Herzogov interes za različite stadije transa upotpunjuje i sonudtrack Popol Vuha, iako Herzogov komad nije klasični remake Murnauova ekspresionističkog klasika. S veličanstvenom scenom u kojoj se Jonathan Harker (Bruno Ganz) penje prema Drakulinom zabranjenom dvorcu, u kojoj strah ustupa mjesto transcendentalnom.

Dostatnu dozu transcendentalnog podario nam je i Nuri Bilge Ceylan u Stablu divlje kruške, jednim od vrhunaca Ciklusa turskog filma, u kojem se autor vraća u kasabu svog djetinjstva u još jednom traktatu o umjetnosti i životu, nanovo fokusiran na ekspresivnu snagu krajolika. A antiklerikalnu liniju poljskog filma nastavlja Małgorzata Szumowska s Licem, igrajući na crnohumornu grotesku, sublimiranu u izgradnji ogromne statue Krista u Swiebodzinu koja je trebala veličinom nadmašiti onu na Corcovadu iznad Ria de Janeira.

No, nesreća na postavljanju Kristove glave, transformirat će lice metalca Jaceka (više glazbeno nego industrijski) u neku vrstu Lynchova Čovjeka slona. Ne pomaže mu ni ritual egzorcizma. Iako pravo ludilo filma nije ono koje emanira poljski kršćanski fundamentalizam, već konzumerizam, sublimiran u stampedu raje koja u gaćama upada u prodajni centar. Zombiji, dakle, nismo samo Peeleovi Mi, kojeg prikazujemo u programu Najbolji od najboljih, posvećenom filmovima koji su obilježili sezonu Art-kina.

Ipak, najbizarniji programski segment rezerviran je za animirani komad Buñuel u labirintu kornjača u kojem njegov autor Salvador Simó istražuje genezu Buñuelova doksa Las Hurdes snimljenog 1933. Animacija se pokazala inspirativnom i za Buñuelova prijatelja Salvadora Dalíja koji je dizajnirao Destino za Disneya. U spoju animacije i footagea, baziranog na istinitoj priči. S Buñuelom u odjeći redovnice. Ateistu, hvala Bogu.