Lipanj u Art-kinu: PRIČATI NOGAMA I HODATI USTIMA

Dragan Rubeša: 01.06.2010.

Perjanice francuskog Nouvelle Vaguea ne miruju ni pod stare dane. Alain Resnais je lani u Cannesu predstavio najnoviji film 'Lude trave'. Godard je shvatio da više nema što tražiti na Croisettei, jer je njegova omiljena slastičarnica Rohr odnedavna zatvorena pa je ostao u Parizu sa svojim mačkom umjesto da otputuje u Cannes gdje je trebao predstaviti najnoviji komad 'Film socialisme'. Agilni Chabrol predstavio je lani na Berlinaleu najnoviji triler 'Bellamy'. Neuništivi Rohmer nije mirovao sve dok ga smrt nije rastavila od filma ('Ljubavi Astreje i Celadona'). A Jacques Rivette je lani snimio suludi '36 Vues du Pic Saint Loup' s Jane Birkin, čiji naziv na prvi pogled aludira na autorovo putovanje u nekakav alpinistički svijet, iako nas je opet odveo u svijet teatra, konkretnije, cirkusku arenu, taj kvintesencijalni Rivetteov prostor, da bi nam dokazao da je cijeli svijet pozornica.

Od svih francuskih novovalovaca, osebujni Rivette ostaje u nas možda najveća nepozanica. Filmovi te ultimativne ikone francuskog hardcore intelektualizma bili su gotovo nedostupni, i to ne samo oni iz autorove ranije faze, već i oni novijeg datuma s njegovom muzom Jeanne Balibar ('Va savoir', 'Ne touchez pas la hache'). Zato je njegov ciklus koji započinje projekcijom autorova prvog cjelovečernjeg filma 'Pariz nam pripada' snimljenog 1960. kamerom koju mu je posudio Chabrol, možda najljepši način za obilježavanje pedesete obljetnice francuskog Novog vala. Ciklus će kulminirati Rivetteovim evokativnim filmom 'Celine i Julie idu na jedrenje, tim 'prvim filmom u kojem je sve bilo izmišljeno', iako je najdraže filmove uvijek najteže opisati. A kako ciklus obuhvaća samo manji dio autorova prebogatog opusa, dodatnu filmsku lekciju osigurat će dokumentarac velike Claire Denis 'Jacques Rivette – Le veilleur' u kojem ona snima susret Rivettea i kritičara časopisa Cahiers du cinema Sergea Daneya, koji bi se mogao sublimirati Daneyevim citatom iz 'Filmskih razglednica' – 'Kad hodam, onda pričam nogama, a kad pričam, onda hodam ustima. To je manje više ista stvar'. U autoričinu doksu, Rivette hoda i priča o svom djetinjstvu, arhitekturi, novom valu, filmovima, licima i tijelima.

Lipanj u našem i vašem kinu ima iznimno jak kinotečni segment. Uz Rivetteovu fascinaciju urotama i teatrom, tu je i ciklus nježnog Gerarda Philippea, glumca kojeg su toliko voljele naše mame i bake. A iznimno zanimljivi ciklus nazvan 'Almodovarove fusnote' upoznaje nas s filmovima s kojima je taj ludi Španjolac vodio vječni dijalog, bilo da ih je koristio kao citate i reference ili je naprosto riječ o komadima koji su ga inspirirali. Iako je taj ludi Španjolac sredinom devedestih za četvrto izdanje 'Time Out Movie Guidea' štampano povodom stote obljetnice pokretnih slika sastavio Top Ten svojih najomiljenijih filmova svih vremena čija prva tri mjesta zauzimaju 'Noć lovca' Charlesa Laughtona, 'Pravila igre' Jeana Renoira i 'Sve o Evi' Josepha L. Mankiewitza (tko zna, možda bi ta lista danas izgledala ponešto drukčije), upravo je Mankiewitzevo remek-djelo u kojem glumi njegova najdraža glumica Bette Davis postalo izvor nadahnuća za Almodovarovu suludu melodramu 'Sve o mojoj majci'. U ciklusu ćemo vidjeti i hipertrofiranu melodramu 'Sudbina jedne žene' sa Sarom Montiel, garniranu hrpom emocionalnog kiča, koju autor eksplicitno citira u 'Lošem odgoju'. Tu su i dva seminalna filma Douglasa Sirka - 'Sve što nebo dopušta', 'Zapisano na vjetru' -  tog ultimativnog velikana holivudske melodrame koji je zapravo snimao velike filmove za budućnost i koji je itekako nadahnuo Almodovara, iako je potonjem bilo dopušteno da eksplicitno kaže ono što Sirk nije smio reći. Naravno, ciklus ne može proći bez Pape campa Johna Watersa čiji je drečavi kolorit Almodovar transponirao na svoje nezaobilazne tapete i dizajn interijera (vidjet ćemo Watersov možda najkomercijalniji 'Hairspray' s mitskom Divine, što nimalo ne umanjuje užitak gledanja, uz dvije glazbene akvizicije, Debbie Harry i Sonnyjem Bonom u ulozi grotesknih roditelja, te, pazi sad, Piu Zadoru kao beatnikicu).

Distributerski segment programa rezerviran je za tri velika filma. Jonesov 'Svi smo super' hollywoodski je remake Tornatoreova 'božićnog' filma 'Stanno tutti bene' u kojem Marcella Mastroiannija sada zamjenjuje Robert De Niro u ulozi oca koji putuje SAD-om da bi svoju sada već odraslu djecu iznenadio svojim neočekivanim posjetom. U 'Ludom srcu' imamo još jedan susret očeva i sinova, konkretnije, nikad boljeg Jeffa Bridgesa u ulozi country zvijezde na zalazu čiji look priziva mamurluke Krisa Kristoffersona, koji se susreće sa sinom Colinom Farrellom. A nakon 'Veleža' iz doksa 'Mostar United', sada nam dolazi legendarni Cantona iz 'Manchester Uniteda' koji će se u Loachovu filmu 'Tražeći Erica' ukazati jednom poštaru i postati njegov životni trener i filozof koji mu priča alegorije o galebovima, kočaricama i srdelama i pokušava mu sastaviti životne krhotine. Taj veliki individualist nogometa postaje eto izvan terena nesebični timski igrač. Film je to koji priča o nogometu i radničkoj solidarnosti - neka vrsta inteligentnog bonusa za manje i veće ovisnike o Mundijalu.

Naravno, i ove godine dolazi nam u goste Animafest, sada u kratkometražnom izdanju uz pregršt animiranih poslastica. Ajmo crtići! Ili kako bi to preformulirao Loach koji tako voli Red Devilse – Ajmo crveni!