Marionete i teatar revolta - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Jednom je jedna sedmogodišnja djevojčica pitala mamu; „Što sam ja, Srbenka?!“. Tada ona nije ni znala da se pravilno kaže Srpkinja. Tražila je načine po kojima ona drugima može reći kako je Hrvatica i da je rođena u Rijeci. Ali, uvijek tim nekim putem po 'pranoni i pradjedu', opet ispadneš Srbin. Tim riječima može se sažeti jedan od bolnih unutarnjih monologa u Srbenki Nebojše Slijepčevića. Izgovara ga danas 12-godišnja Nina, jedna od glumica Frljićeve predstave Aleksandra Zec. U shizofreniji naših i vaših žrtava, našeg i vašeg nasilja, Nina je u školi doživjela brojne užase. Jedan dječak iz razreda kazao joj je da bi najradije poubijao sve Srbe i zubima im odgrizao grkljan. Jer, film je to koji otkriva egzorcirajuću i potencijalno destruktivnu snagu performansa. Film u kojem je Frljić sveden na smirenog kormilara, gotovo al pari lucidnom Nenadu Šegviću koji promatra probe stoičkom smirenošću, praktički se ne odvajajući od njega. Poput male glumice iz filma Madeline's Madeline, u režiji Josephine Decker, koja se u završnom kadru odvaja od svoje teatarske grupe i usamljeno hoda prema stanici njujorške podzemne željeznice, tako i Slijepčevićeva Nina izlazi iz kazališta i usamljeno hoda u smjeru riječke Piramide. Poput Decker, tako i Slijepčević slijedi svoju glumicu, prateći njen tihi hod. Hod u neizvjesni novi dan. Dan u kojem će se opet prebrojavati vaše i naše žrtve.

U Psećem otoku Wesa Andersona, teatar kao kolektivnu (psiho)terapiju zamjenjuje vintage teatar marioneta, blizak češkoj školi kao lucidni spoj futurističke distopije, pikareskne priče i političke bajke (nijedan Andersonov film još nije bio tako političan) u nevjerojatnom srazu umjetnosti i tehnike. Iako je u stop-motionu Andersonu oduvijek bio važniji onaj 'stop', kojem će podariti snagu. Ono što je u Hotel Grand Budapest emaniralo kao duh Mitteleurope u pepelu povijesti, to je ovdje Japan u pepelu i na deponiju post-Fukushime na kojem heroji mange susreću pseće ronine bez gazde. Pritom autor promatra Japan kao zemlju korupcije, protekcionizma i segregacije. Iako autoru ne pada na pamet održati nam tezičnu lekciju o japanskom društvu, već strpljivo kreira odiseju temeljenu na solidarnosti koja poziva na revolt. U tome počiva Andersonov subverzivni nerv. Jer, film je to u kojem je minuciozni prikaz rituala pripreme sushija ravan operaciji transplantacije bubrega.

S druge strane, antiratni prosede Fokstrota Samuela Maoza toliko je iznervirao agresivnu izraelsku ministricu kulture Miri Regev, da ga je opisala kao film „koji blati našu armiju“. Naročito ju je zasmetala scena u kojoj mladi izraelski vojnici na kontrolnoj točki postavljenoj usred ničeg, 'zabunom' ubijaju palestinski par koji je odlazio na vjenčanje. Riječ je o nimalo ležernoj paraboli koja priča o sudbini i (fatalnim) pogreškama u egzistencijalnosti hladnoće.

I kao što je Fokstrot izludio Regev, tako je Crni član KKKlana u režiji Spikea Leeja izludio Trumpa. Leejev komad direktni je aktivistički odgovor na nemire u Charlottesvilleu i Trumpovu tiraniju, u kojem klanovci gledaju Griffithov film Rođenje nacije, dok njihov vođa David Duke uzvikuje parole u stilu „America First!'“ i „Amerika će opet postati velika“ koje je Trump često ponavljao u predsjedničkoj kampanji. Sve to začinjeno militantnom 'black power' retorikom i svetim pismima iz blaxploitationere. Leejev poziv na revolt još nikad nije bio tako glasan i energičan.

Dostatnu dozu teatra i klaustrofobije podarit će vašem i našem Art-kinu Danac Gustav Moller u Krivnji, konstruiranoj iz serije telefonskih razgovora koje vodi njegov policajac/dispečer, dok pokušava spasiti jednu otetu ženu. Pritom autor fino gradi vitalnu vezu između formalne razigranosti mizanscene i moralne vizije priče, testirajući naš odnos prema ispravnom i pogrešnom, krivnji i nevinosti. Jer, dok policajac Ron u Leejevu komadu telefonom provocira klanovce, policajac Asger u Mollerovu komadu telefonom provocira nas. Ostanite na vezi.