Mediteranske igre - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

U skladu s otvaranjem vašeg i našeg Kina pod zvijezdama, njegov je program dostatno obojen mediteranskim bojama. No, te iste boje miljama su udaljene od šarene turističke razglednice. U genijalnom direktnom filmu Ciambra u režiji Jonasa Carpignana, nanovo se ukazuje afrički izbjeglica Ayiva, kojeg smo već upoznali u autorovu prethodnom komadu. Kao da njegova potraga za nadom traje vječno. Nakon što je u Mediterranei sudjelovao u pobuni u Rosarnu, sada postaje uzor 14-godišnjem Piu Amatu. Dok promatra Pia koji se žuri što prije napustiti purgatorij puberteta, Carpignano odbija romantizirati njegovu svakodnevicu, balansirajući negdje na pola puta između rigoroznog i vizije. Jer, prirodni habitat njegova junaka svodi se na ničiju zemlju u kojoj se zakoni policije sudaraju sa zakonima romskog i afričkog podzemlja. Carpignano ne otvara nove horizonte, već kreira prijateljski odnos sa svojim naturščicima čiji svijet nikad nije poznavao granice, kako bi iz njih istisnuo sav dramski intenzitet i otkrio one rubne dijelove slobode koji mu trebaju da bi otrgnuo veo fikcije i otkrio istinitost tog istog svijeta među naborima priče. Zato Pio u isti mah pljačka Ayivinu komunu da bi pomogao vlastitoj, ali i gleda s njegovom rajom utakmicu u izbjegličkom kampu. Iako odnos Pia i Ayive nije nikakav naivni model za nekakvo post multi-kulti društvo. Jer, Carpingnanove priče su priče o ponosu koje poštuju teret identiteta.

U sličnom miljeu talijanskog Juga ambijentirana je i Sicilijanska bajka autorskog tandema Grassadonia & Piazza. Samo što Piovu romsku komunu na periferiji Gioie Tauro u Calabriji, zamjenjuju sicilijanski duhovi, čija se bajkovita, arhaična i primordijalna priroda sudara s mafijaškim nasiljem. U njihovojteendrami, ti isti duhovi obitavaju šume i stijene, vodu i kaverne, animalni gnjev i šifrirane stihove koje svijet ljudi nije u stanju interpretirati. Kao da smo se zatekli u nekom starom filmu braće Taviani, koji su se istim slučajem istrgnutim iz talijanske crne kronike pozabavili u drugoj priči svog komada Tu ridi (Ti se smiješ), poznatijoj kao Due sequestri.

I Mačka Pepeljuga Alessandra Raka & Co. koju prikazujemo u sklopu već tradicionalnog gostovanja Animafesta, uranja u talijansku mafijašku svakodnevicu, samo što je u fokusu napuljska camorra čije se kreature kreću u kružnim gestama i naglašenoj gestikulaciji, kao da plivaju. Opet smo se zatekli u svijetu fantoma koji obitavaju utopijski entuzijazam futurističkih dvadesetih i tridesetih. No, ta nova napuljska Pepeljuga ima cipelice od kokaina i čak šest polusestara od kojih je jedna transrodna.

I dok će taj mediteranski programski segment u Ciklusu turskoga filma kulminirati s nevidljivim ranim radovima dvojice festivalskih miljenika – Rehom Erdemom (Majko, bojim se) i Dervisom Zaimom (Riba) – gostovanje Festivala mediteranskog filma Split / Kino Mediteran otvara tipični turski crowdpleaser, čija se premijera dogodila na Sundanceu, gdje je osvojio Veliku nagradu žirija. Riječ je o Leptirima Tolge Karacelika u kojem jedan turski astronaut koji živi u Njemačkoj, kritizira u izravnom javljanju Angelu Merkel jer je zanemarila njemački svemirski program, da bi potom krenuo s braćom u ponešto drukčiju ovozemaljsku misiju ceste. Cilj im je zabitna turska kasaba u kojoj živi njihov otac. Iako je takav njemačko-turski generacijski itinerar blizak Fatihu Akinu (šifra: Na rubu raja), Karacelik igra na puno ležerniju kulturalnu notu.

Naravno, nijedan vrući mediteranski val ne može proći bez Španjolaca. Pored već provjerenih autorskih imena koje predstavlja Ciklus španjolskog filma (Amenabar, Balaguerro), tu je i u širim krugovima relativno anonimni baskijski sineast Aitor Arregi (Div) s kostimiranom pričom o farmerovu sinu koji boluje od gigantizma, te Antonio de la Torre (Gnjev mirna čovjeka) koji slijedi tenzične hardboiledtrajektorije Rodriguezove Močvare u krajolicima osvete, prašine i smrti. 

I razorni osmijeh Juliette Binoche je mediteranski. Iako u genijalnom Un beau soleil interieur (Isabellino sunce) glumi Parižanku koja želi biti voljena. Ovo je možda najrječitiji i najsumanutiji film iz čitava opusa Claire Denis, ali i najbliži ležernim prosedeima Hong Sang-sooa, bez obzira na sirovost junakinjinih situacija u kojima njihovi akteri kao da izmjenjuju neke nevidljive tekućine. Jer, emocije su te koje diktiraju tijek priče. A vrtoglavica riječi kulminirat će junakinjinim odlaskom kod vidovnjaka Gerarda Depardieua koji joj uz pomoć viska predviđa emotivnu budućnost, prizivajući Hongov rafinirani Turning Gate. Njena Isabelle nalazi se u vječnom pokretu, poput Laure iz Vendredi soir. Ona je taj mračni predmet žudnje u vječnom očekivanju. Nekog. Nečeg. No u njenom životu sve ostaje 'otvoreno'. Open. Jedino su Tindersticksi vječni. Uz senzualnu Ettu James (At Last) na plesnom podiju provincijskog diska. 

Ima neke proklete simbolike da je naš lipanjski segment Bergmanove godine rezerviran za Ljeto s Monikom, možda najljepši film o ljetu ikad snimljen. U doksu Nepozvani kod Bergmana, upravo je Claire Denis izjavila da joj je taj film na najljepši način pokazao što doista znači biti mlad.