Najdublji predjeli intime - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

'Filmu nije važna povijest već način na koji će je ispričati', rekao je veliki Jean Renoir. U filmu Piazza Fontana: Zavjera u Italiji, Marco Tullio Giordana pokušava takvim snažnim stiskom zagrliti Povijest, da joj ne dopušta barem malo emotivnog daha. Riječ je naravno o famoznom terorističkom napadu na Poljoprivrednu banku na istoimenom milanskom trgu, prema kojem se Giordana pokušava odnositi u najboljoj tradiciji Petrijeva i Rosijeva političkog filma. Riječ je i o filmu o kojem se u Italiji puno polemiziralo ovisno o ideologiji kojoj su pripadali akteri polemike i kuteva iz kojih se ona vodila, s pozicije odgovornosti (moralne, materijalne), istine (prešućene i izgovorene) i interpretacije (lijeve, desne). Anarhist Pinelli, komesar Calabresi, premijer Aldo Moro, predsjednik Saragat i novinar Marco Nozza ovdje nisu tek puki svjedoci Povijesti već njeni emotivni sudionici od krvi i mesa. Šteta da Giordana ne želi nadvisiti imanentnost povijesnog trenutka i postaje rob situacija koje pokušava rekonstruirati do krajnjeg savršenstva.

S druge strane, Srđan Keča (Pismo ocu) pristupa povijesti s namjerom da podijeli s nama najdublje predjele vlastite intime. 'Hej, tata. Umro si iznenada'. Tim riječima započinje autorovo dirljivo pismo mrtvom ocu, koji se tijekom rata borio u Vukovaru u posebnim srpskim jedinicama. Očev prijatelj Dragan kaže da 'nema čega da se stidi, jer rat je rat'. Majka želi vjerovati da je otac morao otići, iako nije bio mobiliziran već je u rat otišao dragovoljno. Potresna je to priča o sinu koji je završio film a da nije dobio nijedan konkretni odgovor i njegovu ocu kojeg je smrvila ratna mašinerija. Obojica su bili iza kamere. Samo što je otac snimao lijepe trenutke iz sinove prošlosti koji se podastiru u formi malog kućnog videa. A sin je snimao one ružne iz sadašnjosti, povezane s očevim tajnama i lažima koje je odveo sa sobom u smrt. No, pisma se pišu i u Kečinu Miražu u kojem autor jukstaponira dubajske imigrantske brloge s dubajskim staklenim neboderima i golf terenima (slični prosede rabi i Christian von Borries u eksperimentalnom doksu The Dubai In Me), dok je pismo koje piše kenijski imigrant adresirano na njegovu ženu. Umjesto s 'Hej, tata', sada ono započinje s 'Hi, dear'.

Ta ista Kečina balkanska klaonica opsesija je i mlade njemačke redateljice Michaele Kezele u drami Najljepša je zemlja moja čiji je prijevod njena originalnog naziva Most preko Ibra (Die Brücke am Ibar). Taj most na rijeci Ibar u filmu ima geopolitičko značenje jer razdvaja autoričin pitoreskni gradić na albanski i srpski dio. Zatekli smo se na Kosovu 1999. tijekom građanskog rata, s mladom srpskom udovicom koja njeguje ranjenog albanskog vojnika Ramiza, nakon što ga je pronašla skrivenog u svom stanu. Sličnim erotsko sentimentalnim silnicama, ali između srpskog vojnika i muslimanke, bavila se i Angelina Jolie u razvikanom komadu U zemlji krvi i meda, samo što ih Kezele razrađuje donekle suptilnije, bez trivijalne pornografije nasilja i nepotrebne patetike.

Njemački glumac hrvatskih korijena Mišel Matičević koji u Kezelinu filmu glumi Ramiza, otvara široku paletu euro-pastuha koji će preplaviti veliko platno našeg i vašeg Art-kina. Belgijski glumac Matthias Schoenaerts kojeg smo već upoznali u dva velika filma o tijelima (Bikova glava, Hrđa i kost), vraća nam se kao jedan od članova Bande iz Ossa. Danac Jacob Cedergren u Vinterbergovu Submarinu portretira bodybuildera i bivšeg zatvorenika kojeg će sudbina natjerati na ponovni susret s bratom narkomanom, jer su obojica bili žrtve majčinog nasilja, čime autor dokazuje da je njegova opsesija sjebanim obiteljima (šifra: Festen, Lov) vječna i postojana. A Francuz Nicholas Devauchelle jedan je od sirovih policajaca u energičnom komadu s primjesama dokudrame Odjel za maloljetnike u kojem se njegovi akteri suočavaju s pedofilskim predatorima, ispituju nasilne roditelje, uzimaju mučne izjave od djece, odvajaju djecu od roditelja u raciji na kamp s ilegalnim rumunjskim imigrantima, suočavaju s ekscesima tinejdžerske seksualnosti i smiju se u najtežim trenucima u uzaludnim pokušajima da izbalansiraju osobno i javno.

Intimu podcrtava i sumanuti komad poljskog klerikalnog queera W imię... u režiji Małgośke Szumowske, samo što njegov gej svećenik kojem apstinencija postaje najveći teret, zaljubljen u seoskog mladića čiji izgled združuje Krista i Cobaina, ne koristi pismo već Skype koji postaje njegova jedina ispovjedaonica. Erotski blizak autoričinu prethodnom filmu Elles je i segment Gaspara Noé iz omnibusa Sedam dana u Havani. Tamo gdje Szumowska prati modnu novinarku Juliette Binoche koja piše reportažu o studentskoj prostituciji, Noé prati nimfetu koja biva natjerana na sudjelovanje u voodoo ritualu nakon što je uhvaćena u zagrljaju s curom.

Ovu eurocentričnu autorsku zonu napustit ćemo barem na trenutak atraktivnim ciklusom kojim obilježavamo 100. obljetnicu indijskog filma. Među uvrštenim filmovima valja izdvojiti potresnu dramu Sluškinja B. Narsinga Raoa u kojoj njegova heroina prodana za sitan novac bogatoj feudalnoj obitelji, trpi permanentno psihičko i fizičko zlostavljanje. S obzirom na recentne medijske natpise o brojnim silovanjima Indijki, tema ne može biti aktualnija.