O mizoginiji i humanosti - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Iako je već tradicionalni Tjedan češkog filma naklonjen produkcijama koje koketiraju s provjerenom estetikom 'češkog humora', njegovo ovogodišnje izdanje učinilo je određeni programski iskorak. To ne znači da on neće ponuditi poneki crowdpleaser (šifra: Dvojnici). Čak dva filma iz češkog tjedna bave se povijesnim temama, čije su priče krajnje univerzalne i bezvremenske. Elegijski prosede tmurnog komada Ja, Olga Hepnarova uranja u psihogeografiju praških sedamdesetih kroz istinitu priču o curi s frizurom a la Louise Brooks koja se kamionom zabila na praški pločnik, usmrtivši pritom osam prolaznika. Aluzije na slične terorističke akcije danas više su nego evidentne. 'Znam da sam psiho, ali prosvijetljeni. Jednog dana ćete platiti za vaš smijeh i moje suze', kaže Olga direktno u kameru. Iako je film poput gorke tablete koja zastaje u grlu, mizantropi će zasigurno doći na svoje promatrajući njegove mračne i statične širokokutne kadrove u kojima se ljudi doimaju poput malih i beznačajnih bića. Na sličnom povijesnom kolosijeku operira i Učiteljica provjerenog Jana Hrebejka, ambijentirana početkom komunističkih osamdesetih u Bratislavi gdje drugarica Draždehova koristi partijsku moć ucjenjujući roditelje svojih učenika različitim neumjesnim zahtjevima.

Poput Olge Hepnarove, tako je i Thelma Joachima Triera neprilagođena norveška lezbijka koja moli boga da je oslobodi poganih misli, iako on ima na pameti neke druge ideje, pri čemu je jedan kritičar napisao da bi takva možda bila Carrie da ju je režirao Bergman. Dostatnu dozu queera podarila su i dva komada koja tragaju za izgubljenim gay vremenima. U 120 otkucaja u minuti genijalni Robin Campillo združuje intimno i političko u ambijentu pariškog ogranka organizacije Act-Up i njenih militantnih članova koji su pokušali senzibilizirati javnost na borbu protiv AIDS-a prskajući je lažnom krvlju i upadajući u škole kako bi natjerali učenike na prevenciju, pri čemu hiperaktivnost i ironiju prvog dijela zamjenjuju u drugom dijelu emocije povezane s bolešću (sramežljivi Nathan koji u početku mahom promatra, postaje u drugom dijelu priče svjedok spore agonije svog energičnog partnera). A u biopicu Tom of Finland iza kojeg stoji Finac Dome Karukoski, autentični Pekka Strang portretira finskog umjetnika Toukoa Laaksonena koji je milovao brkove mrtvog ruskog padobranca, gluvario po parkovima Helsinkija i na tavanu skrivao svoje crteže nabildanih macho gejeva utegnutih u kožu, s komično enormnim penisima i bradavicama, da bi ga tek odlaskom u SAD njegovi divlji hiperseksualizirani tableauxi prometnuli u ikonu queer fenomenologije. Iako je o njemu još davne 1991. Ilppo Pohjola snimio doks Daddy and the Muscle Academy, Karukoski rabi prilično konvencionalni prosede.   

Studeni u vašem i našem Art-kinu donosi i dva filma koji sondiraju trenutno stanje grčkog Weird Wavea. U Voli ne voli, Alexandros Avranos preferira strategiju in-your-face simbolizma u promatranju filma kao još jedne metafore o nečem trulom u državi Grčkoj, za razliku od novog Yorgosa Lanthimosa (Ubojstvo svetog jelena) koji je tu istu Grčku napustio s Jastogom, zadržavši nadrealni prosede u kojem autor preciznim kirurškim skalpelom svog junaka vadi organe filmskog tijela i pedantno ih katalogizira s dostatnom dozom perverzije. A njegov glumački par – hladnu i gotovo aliensku Nicole Kidman i (a)moralnog Colina Farrela, nanovo ćemo ugledati u Opčinjenom (Beguiled) Sofie Coppole. Ona je ravnateljica ženskog internata, a on je ranjeni vojnik kojeg njeguju njene štićenice. Film je apolitični remake istoimenog 'reakcionarnog' komada Dona Siegela s Clintom Eastwoodom i Geraldine Page, oslobođen od sadističkih pulsacija, incestuoznih strasti i nimfomanskih žudnji.

Nikad bogatije gostovanje Zagrebačkog filmskog festivala donosi nam i dva slovenska filma. U Ivanu Janeza Burgera njegova heroina (iznimna Maruša Majer), koja priziva Von Trierovu Bess, mora donijeti životnu odluku u svijetu kojim vladaju mužjaci. Scenarist i glavni glumac Burgerova ranijeg filma V leru, Jan Cvitkovič, predstavit će Sasvim običnu obitelj (Družinica), film o osobnim tragedijama, financijskim i psihičkim slomovima u kojima djeca nanovo postaju njihov kotač zamašnjak. Djeca su glavni protagonisti i sjajnog komada 'Siciljanska bajka', koji oniričnu bajkovitost s elementima religijske vrtoglavice isprepliće s brutalnom stvarnošću (film se referira na ubojstvo 13-godišnjeg Giuseppea di Mattea iza kojeg je stajala Cosa Nostra). A u najnovijem komadu Andreja Zvjaginceva (Bez ljubavi), lik dječaka u bijegu nanovo postaje generator radiografije stanja duše, one individualne i one kolektivne, anestetizirane smartphoneima i plazma ekranima.

Iako nemilosrdna mizoginija dominira u najnovijim komadima Kazde & Weinreba, Cvitkoviča i Zvjaginceva, briljantna Valeska Grisebach s Vesternom vraća pokretnim slikama humanost, prateći grupu njemačkih šljakera koji u Burgarskoj grade infrastrukturu za lokalnu hidroelektranu, a čiji je prosede više ples s vesternom i refleksija na taj žanr. Humanost emanira i junakinja najnovije feminističko ekološke krimi parabole Agnieszke Holland (Tragovi) u kojoj se jedna odvažna žena odluči pobuniti protiv svijeta u kojem svećenici organiziraju u crkvi misu na dan sv. Huberta, zaštitnika lovaca, okupivši oko oltara klince sa životinjskim maskama. Iako ludilo ne emanira samo poljska 'uspravnica' već i hrvatska 'dalekovidnica'. U finom doksu Miroslava Sikavice Glasnije od oružja saznat ćemo recimo i to da su Zlatni dukati na HRT prošvercali niz ustaških pjesama, zamijenivši u njihovim stihovima pridjev 'ustaški' onim 'hrvatski'.