O parazitima i pčelama - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Veliki Bong Joon-ho je s Parazitom još snažnije učvrstio status pesimističkog demijurga koji promatra korejsko klasno društvo s distance. To isto društvo postaje još jedno bolesno tkivo, bilo da mu trebaju prostor i novac (Kimovi) ili je svedeno na figure nervoze opsjednute američkom kulturom (Parkovi). Masakr je neminovan. Zato infiltracija jedne siromašne obitelji u milje kojem ne pripada puno duguje narativima Kim Ki-younga, idola korejskog novog vala šezdesetih (šifra: Sluškinja). I dok Bongov Domaćin govori o monstrumima koji se rađaju i umiru sa scenarijem, sada su u prvom planu paraziti s ljudskim licem koji razaraju staklenu vilu novog bogataša. Jer, riječ je o mračnoj socijalnoj farsi u kojoj njeni niži slojevi životare od sklapanja kartona za pizzu i otvaraju prozor podrumskog stana da bi iskoristili prednosti besplatne deratizacije. Priči koja nam je podarila univerzalnu kataklizmu našeg doba, rušeći granice između žanra i alegorije. Priči koja promatra fantome korejskog društva i oslobađa njegove parazite.

Kad radim s Bongom, ništa ne planiram unaprijed, jer on sve napravi umjesto mene, kazao je u Locarnu autorov glumac fetiš Song Kang-ho, čije je suradnja započela sa Sjećanjima na ubojstvo. U Parazitu mu se dogodila još jedna uloga vozača. Samo što sada ne vozi njemačkog reportera (šifra: Taksist), već imućnog menadžera koji je otkinuo komad kolača u boomu IT industrije. Iako priznaje da izvan seta nikad ne pričaju o filmu, nego o nogometu. Zato bi se Bongu i Songu svidio doks Asifa Kapadie Diego Maradona. Za razliku od Kusturice koji Maradonu pretvara u redikula, Kapadia povezuje njegovu mitologiju s gradom na čijem su groblju njegovi tifosi rastvorili transparent s natpisom: Ne znate što ste propustili! Riječ je o Maradoninih sedam napuljskih godina koje autor promatra kao neku vrstu Evanđelja po Diegu. Njegov kult postaje bezgraničan. S medicinskim sestrama koje nose epruvetu s njegovom krvlju u katedralu u kojoj se čuvaju relikvije napuljskog sveca zaštitnika San Gennara. Je li riječ o klincu koji je u stanju emanirati geste totalne ljubavi ili arogantnoj, ali velikodušnoj zvijezdi spremnoj na provokacije? Pravi odgovor je negdje između. Preostaju nam tek sjećanja na onaj famozni gol protiv Engleske, u loopu koji možemo gledati vječno.

A nakon Alice Rohrwacher (Čuda), Semiha Kaplanoglua (Med) i Markusa Imhofa (Više od meda), ovaj medeni niz nastavlja u vašem i našem Art-kinu autorski tandem Tamara Kotevska & Ljubomir Stefanov s Medenom zemljom. Nanovo smo se zatekli u zoni pčelarstva. No za razliku od energične Angelice iz Čuda (glumi je autoričina sestra Alba Rohrwacher), Hatidže živi s bolesnom majkom u krhkoj izolaciji sjevernomakedonske zabiti. Njene su geste u isti mah intimne i humane. Kao da pčele prepoznaju njen nježni dodir. Ona s njima priča i pjeva im pjesme. Njen je univerzum puno bliži meditativnim edenskim krajolicima Kaplanoglua i Imhofa. Jer, ovo je film koji bi se jako svidio Greti Thunberg.

I bukolični alpski krajolici Terrencea Malicka (Skriveni život), prizivaju švicarski segment Imhofova medenog doksa. Nakon Otoka naše ljubavi (To the Wonder), Malick se nanovo vraća na prostor kršćanske Europe, sada kroz lik Franza Jägerstättera, koji odbija izgovoriti zakletvu Trećem Reichu i ne želi postati topovsko meso u Fuhrerovoj vojsci. Samo što Mont St. Michel zamjenjuje izgubljeni raj austrijskog St. Redegunda. Imaš obaveze prema domovini, kazat će mu mjesni biskup. Riječ je o krajnje dirljivom i uzvišenom komadu koji priča o iskušenju i žrtvi, ljubavi i vlatima trave koji se i dalje njišu na (alpskom) povjetarcu kao neizostavni motiv sineasta vječno zaljubljenog u prirodu.

I dok Malick pokazuje kako izgleda pravi katolički antifašizam kroz priču o čovjeku koji će postati blaženik, Ognjen Sviličić (Glas) pokazuje kako izgleda katolički fanatizam. Njegov lik Gorana postaje nešto poput dječje varijante Malickova Jägerstättera, odbijajući se moliti bogu, jer je bijesan na čitav svijet. I što ga više prisiljavaju na molitvu, on postaje sve buntovniji. Ostaje nam tek Anita Ekberg na kupoli bazilike Sv. Petra u društvu come here Marcella, koja je u Fellinijevu Slatkom životu pridodala kršćanstvu dostatnu dozu glamura u mitskoj skandaloznoj kreaciji Il Pretino iz kardinalske linije sestara Fontana.