Očevi i djeca - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Ovogodišnje izdanje Oscara kao nijedno dosad dokazalo je da popularnost nekog filma i njegov uspjeh na kinoblagajnama više nisu garancija za finalni oscarovski trijumf. To dokazuje i Mjesečina. Riječ je o prvom filmu s gej tematikom koji osvaja glavnog Oscara, jer je Planinu Brokeback 2006. nepravedno porazio Haggisov 'Sudar'. U toj krajnje dirljivoj i melankoličnoj storiji, jedan crni diler postaje neka vrsta junakova zamjenskog oca. Slični motiv ali u hetero diskursu imamo i u filmu Ja, Daniel Blake u režiji Kena Loacha, autora koji je snimio upravo onakav film kakav se od njega očekivao, dok Loachov junak pokazuje jednom dječaku i njegovoj sestri kako se zaštititi od hladnoće uz pomoć svijeće i glinene vaze. Majku im je upoznao u jednom od onih tipičnih britanskih kafkijanskih ureda gdje je informatička era doživjela svoj krajnji i najperverzniji apsurd, dok je pokušavao doći do papira za invalidsku mirovinu. Poput tipičnog Loachovog junaka, tako se i tesar Daniel odlučuje za nenasilnu akciju u formi 'umjetničke instalacije', išaravši sprejem grafit na zidu socijalnog s ironičnom porukom, 'Promijenite već jednom tu jebenu muziku na telefonu!', referirajući se na Vivaldija koji mu je stalno svirao na uho dok je čekao da mu se javi službenik, iako su oni stalno zauzeti. No kako to navodi naziv filma, on nije nikakav anonimni stroj već čovjek s imenom i prezimenom. Jedan od nas. Iako ga autor pretvara u narodnog heroja. No, potresna scena u kojoj Loachova heroina nakon dugog čekanja u nepreglednom redu ulazi u socijalnu samoposlugu i u očaju uzvikne 'Gladna sam!', mahnito otvarajući limenku graha, jer svu dobivenu hranu daje djeci, postaje i krhotina naše pauperizirane svakodnevice.

Poput učiteljice Ariane Ascaride, poznatije i kao muza Loachova francuskog klona Roberta Guediguiana, koja u pedagoškom komadu Les Heritiers (Nasljednici) prijavljuje svoj razred na državno natjecanje na temu 'Djeca i adolescenti u nacističkim konclogorima', tako je i Kapetan Fantastični Viggo Mortensen osmislio za svoje klince fantastični kurikulum, izolirajući ih u utopijskom prostoru iskonske šume kao svojevrsne naturističke replike Platonove Republike, u kojoj se prakticira joga i slavi Noam Chomsky Day kao zamjena za Božić, a Povelja o ljudskim pravima postaje zamjena za Bibliju. Komunist? Maoist? Anarhist? Čovjek prije svega. Jer, Ben se naprosto bori za ono što misli da je ispravno za njega, njegovu djecu i svijet u kojem žive, iako oni počinju propitivati sebe i dvojiti je li doista najidealniji život onakav kakvim ga je otac zamislio.

I Barrasov neodoljivi komad stop-motion animacije Moj život kao Tikvica može se promatrati kao (veseli) dnevnik o inicijaciji i odrastanju, samo što njegove lutkice nisu imale tu sreću da im je roditelj Kapetan Fantastični, već na krhkim plećima moraju (p)odnijeti teret teških obiteljskih situacija.

Nakon što se u Edenu pozabavila genezom francuskog disca, izvrsna Mia Hansen Love (Sve što dolazi) uranja u knjižare specijalizirane za filozofska izdanja koja 'sve više sliče na reklamu za M&M' kako to ironično kaže njena junakinja Isabelle Huppert, 'koja je bila komunistkinja tri godine, ali je onda odustala', dok se njen muž diže od stola kad započnu razgovori o Hannah Arendt. Kad je muž ostavi zbog mlađe ljubavnice, a majka okonča u domu nakon što je treći put u tjedan dana odvrnula plin u kuhinji, ona pronalazi spas u druženju s bivšim učenikom koji smatra da 'radikalizam i terorizam nisu isto'. Što nam ostaje od života kad ostanemo sami? Sloboda ili samoća? S jedne strane imamo izolirani svijet ideja koji očajnički pokušava imitirati realnost. S druge strane imamo stvarni život, njegove krize, gubitke i kožu koja stari, iako žudnja ostaje nedodirljiva. Autorica ih pokušava sublimirati i racionalizirati, ostavljajući stvari da idu svojim tijekom, bez velikih preokreta i životnih eksplozija. Slični milje sondira i Lucas Belvaux u filmu Nisi moj tip s profesorom filozofije koji iz Pariza biva premješten u Arras, gdje se zaljubljuje u frizerku. A ljubavna intriga Benoita Jacquota 3 srca, čiji je autor nedavno posjetio vaše i naše Art-kino u društvu Raymonda Belloura kao gost Filmskih mutacija, ambijentirao je svoj film u sličnom miljeu provincijske buržoazije, združivši Catherine Deneuve i njenu kćer Chiaru Mastroianni, dok balansira negdje na pola puta između Lea McCareya i Racineove tragedije.

I dok priča Lov na divljake Taike Waititija o pretilom malom Maoru koji se izražava kroz haiku, priziva ekstravagantne bajke Wesa Andersona, u Seidlovu najnovijem doksu Safari događa se ponešto drukčiji lov. No u potonjem komadu divljaci se nalaze s ove strane nišana, inkarnirani u njemačkim i austrijskim turistima koji životinje ubijaju i prepariraju (sjetimo se bračnog para iz autorova prethodnog doksa U podrumu čiji zid krasi raskošna kolekcija prepariranih okapija, oriksa, gnua i drugih beštija iz afričke savane, a koji mu se sada nanovo vraća).

No u vašem i našem Art-kinu glazba i dalje svira, uz Franka Zappu koji će riječima i rockom uveličati filmski segment Impulse festivala, te legendarnom rumbom La Sarghine u Fellinijevu autoreferencijalnom remek-djelu. Provedimo dakle 8. mart uz 8 ½, u društvu Claudie Cardinale, Anouk Aimee, Sandre Milo, Roselle Falk i Barbare Steele. Sve odreda su ženijalne.