Očevi i sinovi - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Ako ste mislili da su Posljednja ambulantna kola Sofije u režiji Iliana Meteva bila vrhunac denunciranja sedmog kruga zdravstvenog pakla, onda ste se prevarili. Dok Metev slijedi postkomunističku trajektoriju Puiove Smrti gospodina Lazarescua, Luke Lorentzen (šifra: Ponoćna obitelj) dobro je zdrobio testise u ludoj vožnji ambulantnim kolima po ulicama Mexico Cityja u društvu šutljivog Fera i njegovih sinova Juana i Ochoe. U tom istom megalopolisu u kojem broj službenih vozila hitne pomoći ne može zadovoljiti potrebe njegovih stanovnika, ubacuju se Ferova privatna rasklimana ambulantna kola, u vječnom spoju rivaliteta i očaja, skrbi i profita. Možda će jednog dana Juan odvesti oca u onu istu bolnicu u koju je on prevozio svoje pacijente, od kojih je tražio da mu na licu mjesta pokriju troškove prijevoza ako su bili pri svijesti. Jer, ta ista ambulantna kola praktički su njegov jedini dom. Njegov stan ionako je ispražnjen od namještaja i kreveta na kojem bi mogao prespavati sa sinovima između dvije frenetične vožnje.

Posve drukčije putovanje događa se Nikoli u Ocu Srdana Golubovića. Iako ga s Ferom dijele isti očaj i siromaštvo. Njegov dugi camino između Priboja na Limu i Beograda započinje nakon što su njegova djeca završila kod udomitelja. Svemu je kumovao bolni loachovski intonirani preludij u kojem Nikolina žena ulazi u tvornički krug prijeteći da će zapaliti sebe i njihovu djecu ako mužu ne isplate otpremninu (Mi smo gladni i nemamo od čega da živimo). Njen vapaj priziva bolnu scenu iz Loachova Ja, Daniel Blake u kojoj Katie u socijalnoj samoposluzi otvara limenku graha da bi nahranila svog sina. Iako taj isti Nikolin camino priziva i sve naše migrantske rute. Zato nije ni čudo da će ga u jednoj sceni povesti muškarac iz njegova sela koji krijumčari migrante, izbacivši ih nasred ceste uz povik, Croatian, tamo!.

Posve drukčiji camino događa se ocu Vigga Mortensena u Obiteljskoj priči, inspiriranoj smrću autorovih roditelja. Iz američke provincije u L.A. U onom razornom Žao mi je da sam te doveo na ovaj svijet da bi mogao umrijeti, koji razara srce i dušu. S preglumljenim Lanceom Henricksenom u ulozi alkoholizirane konzerve i njegovim homoseksualnim sinom Johnom (Mortensen) koji živi u braku s havajsko-kineskim partnerom Chanom (neodoljivi Terry Chen) i njihovom usvojenom latino kćeri, čiji hladnjak krasi Obamina naljepnica.

Neku vrstu alternativnih očeva portretiraju Vincent Cassel i Rada Kateb u Neobičnim životima (Hors normes) provjerenog francuskog tandema Nakache & Toledano, podučavajući djecu i teense s autizmom, kao inkarnacije emancipatorske snage rada. Ali i mi imamo našeg japu, pardon, Kumeka, inkarniranog u Milanu Bandiću. Japu/oca svih onih koji za njega glasaju i koji će za njega glasati, bez obzira na sve njegove korupcije, afere i pljačke u kojima je sudjelovao. Onih koji u njemu vide sebe.

 Ali da nije sve u očevima, dokazala nam je i jedna 'mama' inkarnirana u liku hladne Emily Beecham s perikom boje mrkve i odbojnom bluzom u Malom Joeu jednako hladne Jessice Hausner u spoju (s)trave i užasa. Jer, njen 'sin' rođen je u anestetiziranim interijerima britanskog laboratorija u kojem grupa znanstvenika sudjeluje u ambicioznom projektu uzgoja cvijeta čiji miris proizvodi osjećaj sreće. Ono što je Shyamalan učinio s drvećem u metafizičkoj paraboli The Happening (Događaj), to je Hausner učinila s cvijećem u totalnoj odsutnosti empatije, uz sintetične partirure Teijia Itoa, koji je u četrdesetima skladao glazbu za filmove Maye Deren. U apstraktnoj metafori o sentimentima i prikrivenim strahovima. Japan u Engleskoj. Takeaway štapići uključeni.