On the Road - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Briljantni njemački niz započet s Tonyjem Erdmannom Maren Ade i Vesternom Valeske Grisebach, koji su se prometnuli u festivalska otkrića par excellence, nastavlja i Fatih Akin. Canneska premijera njegova prokleto aktualnog filma Iz ništavila poklopila se s uzletom radikalne njemačke desnice i rađanja Novog (fašističkog) poretka, parafraziramo li Ratove zvijezda, utjelovljenog u Zlatnim zorama. Nakon što njegova junakinja (prva uloga Njemice Diane Kruger u njemačkom filmu) izgubi sina i muža u terorističkom napadu koji se dogodio dok je s prijateljicom bila u hamamu, sumnja najprije pada na Kurde, jer je najlakše okriviti Arape kao neželjene Druge. No u Akinovu komadu pravu monstruoznost inkarnira neonacizam, promatran kao dobro organizirana i podmazana mreža, čiji štovatelji nisu sirovine sa svastikom tetoviranom na glavurdi, već «dobri» dečko i njegova cura iz našeg susjedstva.

Akinov komad fina je uvertira u ciklus njemačkih filmova «na putu» iza kojeg stoji etablirani Goethe-Institut. Poput Akinove «samurajke» koja će potegnuti čak do Grčke kako bi osvetila sinovu i muževu smrt, tako i junak Kraumeova filma Država protiv Fritza Bauera kreće na svoj put prema pravdi, samo što je sada u igri idol Akinovih mladaca, arhitekt Holokausta Adolf Eichmann. Na putu je i junakinja finog teen komada 4 kralja, sjajna Paula Beer koju smo upoznali u Ozonovu Frantzu, provodeći (anti)božićne praznike s grupom pacijenata psihijatrijske ustanove. A u didaktičnoj drami Visara Morine (Babai), na cesti se nalazi mali Kosovar, koji pokušava učiniti sve da bi se pridružio voljenom ocu u Njemačkoj.

Nismo zaboravili ni na slavnu prošlost njemačkog filma, sa seminalnim Woyzeckom Wernera Herzoga, tom anarhoidnom moralnom parabolom u kojoj sumanutog Klausa Kinskog proganjaju vizije apokalipse i nepodnošljivi teret društvene i seksualne opresije, gdje autorov junak postaje nešto poput proleterske verzije kralja Leara, s natruhama Becketta i Brechta.

I dok Kraume suočava Nijemce s vlastitom nacističkom prošlošću, ti isti fantomi povijesti opsjedaju i Christophera Nolana u Dunkirku, čija sjećanja na rat više igraju na «fantazmagoriju nego na stvarnost», kako to navodi francuski pisac Julien Gracq (šifra: «Letrines») koji mu je poslužio kao inspiracija. Pristup filmu krajnje je osoban. Jer, umjesto da igra na ikonografiju klasičnog ratnog filma ili povijesne lekcije, Nolan tretira rat kao kolektivno preživljavanje.

Krajnje je bizarna tema kojom se pozabavio doks Ljubavnici i despot, nalik halucinantnom snu na LSD-u, s predanim filmofilom/diktatorom Kim Jong-ilom koji je uz pomoć sjevernokorejskih tajnih službi oteo svog omiljenog južnokorejskog sineastu Shin Sang-oka i njegovu suprugu glumicu Choi Eun-hee. U Sjevernoj Koreji snimili su nekolicinu hitova koji su zaludili Velikog vođu. Čak su i gostovali na festivalima u Čehoslovačkoj i Jugoslaviji, gdje su na press konferenciji izjavili da su otišli u Sjevernu Koreju prema vlastitoj želji. Jedan od njihovih najvećih hitova bio je Pulgasari, svojevrsna sjevernokorejska verzija Godzille.   

Iako je bjelosvjetske kuratore i njihovu muzejsku armadu možda naljutila famozna scena iz Kvadrata u kojoj Ostlundov performer Claes Bang na donatorskoj večeri imitira majmuna, možda je to bio primordijalni krik autora koji je na Croisettei zaurlao, «Dajte mi Zlatnu palmu!» I dok je njegov vapaj dopro do članova festivalskog žirija, animirani komad autorskog tandema Dorota Kobiela & Hugh Welchman Loving Vincent: Van Goghov misterij, vraća umjetnosti ljepotu. Tamo gdje u Ostlunda klinke eksplodiraju digitalnom promotivnom intervencijom, u Kobiele i Welchmana dogodit će se CGI eksplozija Van Goghovih boja u veličanstvenoj tenziji njegovih pokreta kista koji dišu, kao sumanuti spoj krimića, biopica i animacije.

Vraćaju nam se i «Filmske mutacije – Festival nevidljivog filma» s dva velika sineasta. Monte Hellman i Victor Erice. Prvi spomenuti bio je Cormanov protege, Peckinpahov montažer, Verhoevenov pomoćnik (šifra: Robocop) i Tarantinov producent (šifra: Reservoir Dogs). Argentinski kritičar Quintin opisao je njegov kultni Two-Lane Blacktop, taj najveći road movie ikad snimljen, kao «film o cestama, autima, zalogajnicama, curama, odjeći, slobodi i Warrenu Oatesu». Ali i o gay autostoperu Harryju Deanu Stantonu, koji nas je ove godine napustio. Jer, Hellman ne snima filmove koji kopiraju stvarnost, već filmove koji postaju fizički dokaz sebe. S druge strane, vječni minijaturist i pjesnik prirode Victor Erice snimio je neke od najljepših filmova o odrastanju, poput «Duha košnice», koji tretira ruralnu Španjolsku nakon Francova trijumfa kao neku vrstu mallickovske pustare u kojoj je vrijeme stalo. «Kad završim film, on više nije moj. On pripada publici. Ja sam samo posrednik u tom procesu», rekao je Erice. Prepustimo se užitku gledanja Ericeovih filmova. Oni nam pripadaju.