Opisati realnost scene - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

„Biti subverzivan nije taktični odabir, već pulsacija, žudnja i priroda. Danas možete biti subverzivni na filmu s 3 milijuna eura, kao i s 3000 eura“, kazao je naš stari znanac, odvažni izraelski sineast Nadav Lapid (šifra: Policajac). „Uvijek se pitam do kojeg opsega umjetnik namjerava opisati realnost scene. Slikari hvataju samo jedan kadar te iste realnosti i ništa prije ni poslije njega“, kazao je naš stari znanac Abbas Kiarostami. U sklopu nedavnog gostovanja Human Rights Film Festivala u vašem i našem Art-kinu prikazali smo njegov kratkometražni dragulj Vodi me kući. U sklopu već tradicionalnog gostovanja Subversive Film Festivala u vašem i našem Art-kinu prikazujemo njegov subverzivni filmski testament 24 kadrova koji promatra budućnost filma.

 Već u svom iznimnom filmu Future Reloaded (2013) Kiarostami je tu budućnost povezao s njegovim lumièreovskim korijenima. Ta refleksija prisutna je i u 24 kadrova, koji se vraćaju tim istim 'korijenima', kad su naracija i montaža bili 'izvan' velikog platna. Zato je njen radni naziv bio 24 kadrova prije i poslije Lumierea. Ono 'prije' odnosi se na Brueghelove Lovce u snijegu čije je platno koristio i Von Trier u Melankoliji. Gdje su završili radnici koji su izašli iz Lumièreove tvornice? Koliki su putnici u povijesti izašli iz vlaka koji je progutao platno u La Ciotatu? Kiarostami kreće od tih pitanja, zamišljajući ono što se zbiva izvan kadra njegovih fotografija. Na tim fotografijama ima puno prozora, vrata, balkona i beštija. Kiarostami slikar u njima susreće Kiarostamija fotografa, paradoksalno razotkrivši u novoj digitalnoj ontologiji podrijetlo filma. Ostaje tek lik djevojke koja je zaspala ispred monitora računala, postavljenog između nje i prozora. Film i umjetnička instalacija nikad nisu bili toliko bliski u svojoj ljepoti.

Ništa manje subverzivan nije ni krajnje osobni debitantski film usamljenog nihiliste Ryutaroa Ninomiye Ne zamaraj se sitnicama (Edaha no koto) snimljen s produkcijskim pečatom etabliranog tokijskog PIA festivala posvećenog japanskom nezavisnom filmu, koji ne pristaje na pikselizaciju sirovog erosa. Dostatno je subverzivan i Abel Ferrara u doksu Piazza Vittorio, promatrajući ljude koji preživljavaju u njegovu rimskom kvartu, 'strance' poput njega i njegova susjeda i prijatelja Willema Dafoea, koji se tu doselio sa svojom ženom, talijanskom redateljicom Giadom Collagrande („Treba živjeti različitost iskustva, mogućnosti i povijesti", kaže Dafoe). A samo par koraka od Ferrarine rimske adrese nalazi se kafić jednog Somalca kojem će junak filma Red stvari (L'ordine delle cose) u režiji Andree Segrea, uručiti mikro karticu njegove rođakinje zatočene u nehumanom prostoru libijskog prihvatnog centra za izbjeglice. Autorov lik visokog dužnosnika talijanskog Ministarstva vanjskih poslova koji odlazi u post-gadafijevsku Libiju da 'zatvori slavinu', priziva klasike talijanskog političkog filma iz škole Francesca Rosija.   

Subverzivan je i Kubrickov Dr. Strangelove ili: Kako sam naučio ne brinuti i zavolio bombu, ta cinična i prokleto aktualna vizija tehnološkog napretka i ljudske gluposti, inkarnirane u liku paranoidnog američkog generala koji mrzi žene i komuniste, iako film ne kradu samo transformacije Petera Sellersa, već i ludi Sterling Hayden koji će pritisnuti dugme. Ta uloga krajnji je antipod stvarnom Haydenu koji se u NOB-u borio s Titovim partizanima. Zato će naše obilježavanje Dana oslobođenja Rijeke proteći u znaku dva filma – Nolanovim veličanstvenim Dunkirkom koji nije ni ratni film ni povijesna lekcija, već film o kolektivnom opstanku i trijumfu humanosti, te Wrightovim Prijelomnim časom koji nas vraća onom istom Churchillu na čiju se mitsku rečenicu referira i sam Nolan („Borit ćemo se na plažama, borit ćemo se na pistama, borit ćemo se na poljima i na ulicama“). Taj borbeni duh garniran dostatnom dozom revolucionarnog zanosa priziva i mitska Krstarica Potemkin kojom započinju naše Srijede s Ejzenštejnom, tim velikim majstorom političke subverzije. Isti zanos emanira i autorov klasik Da živi Meksiko! (¡Que viva México!), snimljen uz financijsku injekciju njegova prijatelja pisca Uptona Sinclaira, čiji su mitski krajolici inspirirali brojne autore, od Jodorowskog (El Topo) do Leonea (Za šaku dolara).

Krimi segment programa obuhvaća tri naslova. Carrisijeva Djevojka u magli snimljena prema istoimenom autorovu bestseleru, priziva sve naše nestale cure čiji su slučajevi postali prvorazredna tabloidna atrakcija. U Napadu na Nile Hilton, Tarik Saleh rabi estetiku film noira s klasičnom pričom o ucjeni da bi sondirao bespomoćnost i korumpiranost egipatskog društva u kojem 'nema pravde', jer loši momci uvijek imaju miran san, dok narod paralelno umire na njegovim uzavrelim trgovima. A u napaljenom Dvostrukom ljubavniku Françoisa Ozona, slobodne adaptacije Života blizanaca velike Joyce Carol Oates, autorovi interesi protežu se u rasponu od Polanskog i Cronenberga do De Palme i Adriana Lynea, kad se zrcalo razbija poput junakova identiteta u tisuću komadića, dok utroba žene postaje prostor horora djetinjstva, s Chloe koja lovi duhove poput Anne iz Frantza. Ona je Marine Vacth, mlada i lijepa, s očima mačke.