Podržimo naše djevojke - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Novi američki nezavisni film prije svega je lokalna priča i promatra se u diskursu teritorija. Ono što su Tarantinu bili Video Archives u kalifornijskom Manhattan Beachu, to je za Andewa Bujalskog, jednog od pionira mumblecore pokreta, značio Kim's Video. Iako mumljavce u njegovu komadu Podržite djevojke zamjenjuje vrisak Lise i njenih sestara na krovu jedne zgrade. To je totalni vrisak slobode. Jer, osim momaka u vojnim uniformama koji posjećuju njihov breastaurant, Bujalski uvodi i drugu skupinu uniformiranih borkinja, prekarnih konobarica u roza topićima. Riječ je o filmu koji prvenstveno funkcionira kao instrument empatije, ali i akt solidarnosti. Iako je njegov naziv rodna inverzija svih onih militarističkih slogana u znak podrške našim dečkima na iračkim i inim bojišnicama. To nije još jedan naivni esej o post-rasnoj Americi, već punokrvna komedija koja igra na umjetnost ritma. Atmosfera je krajnje frenetična, ali ne u maniri Wisemanova Sports Bara.

Ulogu borkinje preuzima i Hakonarsova heroina Inga koja nema vremena za suze, ratujući u Mlijeku protiv monopola islandskih mljekarskih zadruga. Iako smo se zatekli u miljeu islandskih džempera, Inga priziva topiće Soderberghove Erin Brockovich. No dok Erin inkarnira individualni model borbe, e da bi spasila državu (snaga je u pojedincu), Hakonarson preferira kolektivni model blizak europskoj kulturi (snaga je u zajedništvu). Jer, za tog autora, poljoprivredna kultura ne može se promatrati odvojeno od filmske kulture. U miljeu u kojem se sve svodi na razgovore o Amazonu i vikendicama, u kojem jedna zviždačica dobrih namjera, postaje umorna od robotiziranih operacija koje tjeraju njenu farmu da proizvodi što više mlijeka.

I dok su Hakonarson i Bujalski punokrvni izdanci #MeToo urgentnosti, afera Dreyfus u Časniku i špijunu postaje afera Polanski. Jer, veliki Roman Polanski nije prvi koji se pozabavio tom temom, ali je prvi koji barata motivom krivo optuženog, a da i sam ima status osuđenika. Pritom autor razlaže sve te grafološke analize, kafkijanske paralele, opresivne mašinerije, miniranja istrage i bijeg u sepiju Đavoljeg otoka pedanterijom predanog povjesničara, dok mu se narativna struktura doima poput mozaika od onih istih komadića papira koje pukovnik Picquart pokušava složiti i zalijepiti u cjelinu da bi otkrio pravu istinu.

Posve drukčiji revolt događa se u glavi Mladog Ahmeda braće Dardenne, koji ne manifestira svoju odanost militantnom islamizmu pridruživanjem Daešovim brigadama u Siriji, već to čini u svojoj školi, planirajući ubiti svoju učiteljicu. Čak i magnetični imam koji će upregnuti njegove teen ideale i natjerati ga da se fokusira na čistoću duše i tijela, nudeći mu iluziju sreće, nije u stanju shvatiti njegovu odluku. Kako zaustaviti tog mladog fanatika i ne upasti u zamku naivnog happyenda? Jer, Ahmed je tek još jedan avatar nemirne osobnosti iz opusa Dardenneovih, od Rosette pa nadalje. Iako u Ahmedovu liku ima nečeg enigmatičnog (naočale, narukvica).

I kao što braća Dardenne snimaju uvijek isti film, tako i Roy Andersson stalno snima iste beskrvne i inertne figure koje poput zombija bauljaju autorovim tabloima. Poput svećenika koji je u O beskraju izgubio vjeru u Boga, pa se obraća psihijatru. Ali biva izbačen iz ordinacije jer je njegov liječnik završio s radnim vremenom i mora stići na zadnji autobus.

No ako revolt u Parazitu Bonga Joon-hoa promatran u klasnom diskursu generira rođendanski masakr, a u Tarantinovu Bilo jednom… u Hollywoodu taj isti masakr igra na reviziju holivudske povijesti, u Peckinpahovu remek-djelu Divlja horda, krvavi finale u prašini slow motiona nihilistički revidira mitologiju Fordova westerna, promatrajući sumrak Divljeg zapada kroz prizmu grupe marginaliziranih odmetnika koji će prigrliti smrt u rukama generala Fernandeza i njegove armije.

 Ako Peckinpah pokazuje kraj (vesterna), Godard pokazuje početak (Nouvelle Vaguea), s Jean Seberg koja citira knjige, ideje i imena, dok prodaje Herald Tribune na Elizejskim poljanama, i Belmondom koji pokušava prodati ukradeni auto. U zanosnom spoju Mozarta i kulerskih jazzy riffova. Nakon recentnog gostovanja Godardova nećaka Paula Grivasa u vašem i našem Art-kinu u sklopu Filmskih mutacija, À bout de souffle se nametnuo kao logični nastavak naše mutacijske priče. Do posljednjeg daha.